sport.ba @sport.ba
Chelsea i Liverpool proteklog vikenda su odigrali derbi na Stamford Bridgeu, koji je završen miroljubivom podjelom bodova 1-1.
Prije i nakon završetka utakmice, u fokusu javnosti je bio samo jedan čovjek. Čovjek koji je već više od godinu dana na meti navijača širom Engleske zbog tragičnog kiksa koji je Redse ostavio bez dugo čekane titule prvaka prošle sezone.
Čovjek koji će ove subote u duelu sa Crystal Palaceom, nakon više od 500 utakmica u dresu Liverpoola, odigrati svoj posljednji službeni meč na Anfield Roadu, jer na kraju sezone odlazi u SAD, u redove LA Galaxyja.
Kultna figura koja je kroz cijelu karijeru ostala vjerna jednom klubu, iako je imala ponude svih velikana evropskog fudbala.
„Pokušavao sam ga dovesti u Chelsea, Inter i Real Madrid. Nisam uspio, no i dalje on ostaje moj "dragi neprijatelj". Jako sam tužan što posljednji put igram protiv njega“, emotivno je pričao Jose Mourinho.
Svoju karijeru završit će bez ijednog naslova prvaka Engleske, čime će postati vjerovatno najbolji engleski igrač koji nikada nije osvojio ovaj pehar.
Steven Gerrard, bez imalo sumnje, imao je tu nesreću da pripada pogrešnoj generaciji. Generaciji koja ne mari za lojalnost klubu. On je drugačiji.
Da je fudbal grčka tragedija, Steven Gerrard imao bi klasične karakteristike tragičnog junaka. Tragični junak nije bez mana. Savršenstvo je mit i nijedan čovjek nije savršen.
Tragični heroji, čak i onda kada su zaista preživjeli nepravde i bolna iskustva, od ostalih ljudi se razlikuju i po tome što ne rade na prevazilaženju tih problema, već ih čuvaju kao dokaze sopstvene veličine.
Dok ostali ljudi liječe svoje rane i vidaju ožiljke, tragični heroji ih nose sa ponosom te oni vremenom postaju jedan od ključnih dijelova njihovog identiteta.
„Ničiji put ne prolazi glatko, moj pogotovo nije, ali sam ponosan na njega i ne bih ga mijenjao ni za šta na svijetu“.
Stevie ima „hubris“, osjećaj ekstremnog ponosa ili samopouzdanja koji se manifestuje u „aroganciju“. To rezultira odlukama i potezima koji vrijeđaju bogove.
Njegovo motivacijski govor nakon prošlosezonske pobjede nad Man. Cityjem uvrijedio je fudbalske bogove i takve odluke se oštro kažnjavaju. Fudbalski bogovi načinili su primjer od Stevena, jer je trofej Premijer lige pobjegao od njega poput pijeska iz stegnute pesnice.
Gerrardovi nastupi tokom godina, kako za klub, tako i za reprezentaciju, pružili su publici prikaz težnje ka superiornosti. Um, tijelo i duša moraju se razvijati i pripremati za „arete“, baš kako su vjerovali stari Grci.
Ti nastupi postali su norma, svi sa otkačenim smislom za ljepotu i učestalošću koja je prijetila sakriti složenost njegove igre. Kada su se ostali sakrivali od šutiranja lopte u napetim trenucima, veznjak iz Whistona uvijek je bio spreman izaći na scenu i postići pobjedonosni pogodak izvan šesnaesterca.
Od debija 1998., bezbrojni nastupi u kojima je pokazivao tehničku i fizičku genijalnost uveseljavali su publiku od Anfielda do Istanbula. On je bio u stanju razmaziti saigrače tako što im je činio živote na terenu lakšim. Na koncu, dospio je na treće mjesto liste igrača sa najviše nastupa za englesku reprezentaciju, ali najvažnije, dospio je do uloge kapitena.
„Do današnjeg dana, naježim se na pomen Istanbula. Bila je to najbolja noć u mom životu. To je vrhunac svakog fudbalera, najbolji trofej za osvojiti. Kao kapiten tima, te noći nije bilo ponosnijeg čovjeka od mene na planeti“.
No, poput svih tragičnih junaka, Gerrard je morao stići do „até“, stepena najvišeg ludila koji proizlazi iz „arogancije“, što je u konačnici vodilo do propasti. Gerrard, dosljedan i predan na terenu, često je znao posrnuti na njemu i van njega. Koketiranje sa Chelseajem, tuča u noćnom klubu i naravno, prošlosezonski kiks protiv Plavaca, samo su neki od momenata koji su ga izdali.
A onda je tu „nemesis“ (osvetnik), grčka boginja odmazde, sila odlučne i neumoljive pravde od koje niko ne može pobjeći. Karijera Stevena Gerrarda nije bez pobjeda i trofeja. Svakako je osjetio slast slavlja osvajanjem brojnih pehara, ali njegov nepobjedivi protivnik uvijek je bila slava prošlosti kluba i države. Ligaška titula ostat će neosvojiva za Liverpool, a naslovi prvaka Evrope i svijeta duboko su zakovani u prošlost engleske reprezentacije.
Nakon što je odabrao ostanak u Liverpoolu umjesto transfera u Chelsea, Stevie je dobio vrlo malo u usporedbi sa drugim igračima njegove generacije, koji su igrali u ekipama koje su se redovno borile za naslove prvaka Engleske i Evrope. Gerrard, kao kapiten dva nesretna tima, svakako preuzima teret krivice i morat će živjeti sa činjenicom kako se posvetio ekipama koje nisu mogle parirati njegovom nivou intenziteta i primjeni na konstantnoj bazi.
Kompromis je, ipak, da je Gerrard igrao u klubu kojeg voli i koji njega voli. Igrači poput njega su prava rijetkost. Kapiteni poput Gerrarda rađaju se jednom u cijeloj generaciji. Još uvijek čekamo na sljedećeg Stevieja koji će iz tunela predvoditi igrače do terena...
Ako je Gerrard napravljen od željeza, sadašnja generacija je stvorena od stakla. Kada su Redsi trebali neumornog radnika, dosljednog fudbalera, lidera... Gerrard je bio tu. Kada je Engleska trebala kapitena koji ne pravi incidente van terena, koji nije izgubio poštovanje kod saigrača i navijača te nije bio ometen statusom zvijezde, Gerrard je ponovno bio tu.
„Nedostajat će mi igranje sa saigračima. Sutra će biti emocialno, no plan je sabrati se, biti čvrst i ne zaplakati“.
Stevie-G ne treba brinuti. On je dokazani pobjednik i ne definiše ga odustvo ligaških titula. Sutra će posljednji put nositi kapitensku traku Liverpoola na Anfieldu. Ali, dan kada ga neće smatrati kapetanom igrača i naroda nikada neće doći...
