Ljeto 2013. Charlie Austin, treći najbolji strijelac Championshipa sa 24 gola u protekloj sezoni, odlučio je napustiti Burnley i potpisati za QPR. Odlaskom ubjedljivo najboljeg igrača, koji je samo četiri godine unazad igrao amaterski fudbal i uz to radio kao zidar na gradilištu, Claretsima se predviđala sredina tabele, ako ne i borba za opstanak u, po mnogima, najjačoj drugoj ligi svijeta.
Malo je reći kako su premašili očekivanja, jer je ekipa Seana Dychea izborila direktnu promociju u Premijer ligu i povratak nakon pet godina pauze. To su učinili sa prosječnim drugoligaškim budžetom, a vjerovali ili ne, zamjenu za Charlieja Austina nisu ni dovodili.
Međutim, vratimo se korak unazad i oktobar 2012. Čelnici Burnleya sa ponosom se mogu osvrnuti na izjavu kojom su dočekali novog menadžera, Seana Dychea.
„
Sean je bio fantastičan kandidat... On je rođeni lider sa osjećajem prisutnosti... Očita je njegova privrženost snažnom i uspješnom omladinskom sistemu... Ovi atributi, u kombinaciji sa fantastičnom sposobnošću da odvede Watford do najviše pozicije od ispadanja iz Premijer lige 2008., čine nas uvjerenim kako je Sean pravi čovjek, koji će voditi klub prema naprijed“.
U to vrijeme, Burnley je imao najgoru odbranu u Championshipu. „Ginger Mourinho“, kako ga popularno zovu, iako nije ljubitelj takvog nadimka, preuzeo je klub koji je u tom trenutku bio na 14. mjestu. Sezonu je završio na 11. mjestu, a nešto više od pola godine bilo mu je dovoljno da spozna kako ova ekipa ima potencijal za sami vrh Championshipa.
Dyche nije tip menadžera koji se žali jer ne može privući igrače u jedan staromodan i neatraktivan klub iz Lancashirea. Naprotiv, većinom je zadovoljan onim što ima na raspolaganju i 'teška srca' odlučuje pojačavati ekipu. Uglavnom dovodi iskusne i slobodne fudbalere, kao što je to uradio prethodnog ljeta, kada su tim pojačali Tom Heaton (Bristol), David Jones (Wigan), Scott Arfield (Huddersfield) i Michael Kightly (Stoke), kao najzvučnije pojačanje.
Njegovi treninzi se zasnivaju na 'zoni crvene linije', pomoću koje fudbaleri razvijaju svoju brzinu i izdržljivost. Ukoliko ste se pitali kako Burnley igra utakmice sa gotovom identičnom startnom postavom u tekućoj sezoni (Da nije bilo povrede Marneya protiv West Broma, najvjerovatnije bi oborili rekord Birminghama iz sezone 2009./10., koji je igrao sa nepromijenjenom startnom postavom 12 utakmica zaredom), ključ leži u pomenutoj metodi.
Sam početak prošle sezone bio je težak za Claretse. Nijedna pobjeda u prvih deset kola zabrinula je navijače kako bi klub mogao potonuti čak u Ligu 1. No, Dyche je vrlo dobro znao kapacitet svoje ekipe pa je Burnley zablistao u nastavku sezone, a odbrana, nekada rak-rana ovog tima, postala je bedem neprelazan za rivale. Burnley je primio 37 golova, najmanje u ligi, dok su na svom Turf Mooru kapitulirali tek 14 puta iz 23 utakmice, zbog čega su ga igrači i navijači prozvali Tvrđavom.
Charlieja Austina zamijenili su igrači koji su već duže vrijeme bili u klubu. Danny Ings i Sam Vokes kombinovano su postigli 41 gol, a brojka bi bila i veća da Vokes nije pretrpio tešku povredu u martu, zbog čega se tek nedavno vratio na terene.
Interesantno, četvorka pozadi koja je odigrala prvi meč u ovoj sezoni protiv Chelseaja (1:3), Trippier-Duff-Shackell-Mee, bila je u klubu u vrijeme Dycheovog dolaska, što dovoljno govori o defanzivnom napretku za tako kratko vrijeme.
Naravno, ukoliko su im davali mizerne šanse za prolazak u elitu, sigurno ispadanje bilo je neminovno za Burnley u ovoj sezoni. Još kada se uzme u obzir da je najskuplje ljetno pojačanje bio George Boyd, velika radilica na terenu, koji je plaćen Hullu 3 miliona funti, brojnim analitičarima jedina nepoznanica je bila ko će im se pridružiti u Championshipu.
No, polovina je februara, ostalo je trinaest kola do kraja sezone, a Burnley je tek na jedan bod od sigurne zone. Podatak da zaostaju tek tri boda za petnaestoplasiranim Sunderlandom daje nadu navijačima u još jedan podvig ovoga kluba.
Istini za volju, igrači djeluju iscrpljeno, a u narednih sedam kola izabranici Seana Dychea igraju redom protiv Chelseaja, Swanseaja, Liverpoola, Cityja, Southamptona, Tottenhama i Arsenala. Ali, uz jedno ili dva iznenađenja, nadajući se kako neće briljirati ni rivali u borbi za opstanak (a kako igraju, to je itekako realno), Burnley bi u posljednjim kolima mogao direktno odlučivati o svojoj sudbini.
Zamislite samo scenarij da klub koji je u svojoj dosadašnjoj historiji potrošio manje novca nego što je Manchester United platio Angela di Mariju prošlog ljeta uspije opstati u najelitnijem rangu takmičenja. Ne samo da bi kritičari bili ušutkani, već bi fudbalski svijet prisustvovao još jednoj prelijepoj bajci i rijetkom dokazu kako se u ovoj igri ne vrti sve oko novca.
sport.ba @sport.ba
