Kad je Dave Whelan u februaru 1995. došao u Wigan Athletic, klub je umjesto ureda imao kamp kućicu. Ne, stvarno – kamp kućicu.
[egida]Jedne kišne zimske večeri oko 350 Wiganovih navijača okupilo se u lokalnom pubu da bi čulo pozdravni govor novog vlasnika[/egida]
Bila je parkirana pored stadiona starog skoro cijelo stoljeće, najgoreg u engleskom profesionalnom nogometu. Tribine su zaudarale po mokraći, a ploča od pleksiglasa na kraju glavne tribine zaklanjala je pogled na gol, jer je bila prekrivena ptičjim izmetom koji nije čišćen barem pedeset godina.
[youtube width="500" height="300"]http://www.youtube.com/watch?v=7qLFHPFavB0[/youtube]
Tih i mnogih drugih, podjednako šarmantnih detalja sa starog Springfield Parka sjećaju se posjetitelji fanovskog community portala wigan.vitalfootball.com.
U to doba Wigan je bio na začelju četvrte razine engleske ligaške piramide, nakon što je sezonu započeo s 12 uzastopnih poraza. Činilo se da se pustolovina s profesionalnim nogometom u tom gradu od 80 hiljada stanovnika u okolici Manchestera neminovno približava kraju nakon 17 godina ne baš zapaženog prisustva – klub je tek 1978. bio izabran u Football League, prije toga igrao je u amaterskom rangu.
Ali jedne kišne zimske večeri oko 350 Wiganovih navijača okupilo se u lokalnom pubu da bi čulo pozdravni govor novog vlasnika, bogatog biznismena koji je od kraja sedamdesetih postupno izgradio jedan od najvećih lanaca prodavaonica sportske opreme u Velikoj Britaniji.
Dave Whelan kupio je klub za 450 hiljada funti i najavio je da mu je cilj uvesti ga u Premier ligu. Navijači su mu klicali – znali su da stari ima para, a ko bi mu zamjerio ako malo pretjeruje kad je cijelu večer plaćao pivo... Nisu mogli ni zamisliti budućnost koja je bila pred njima.
[youtube width="500" height="300"]http://www.youtube.com/watch?v=XJ7OM13n6Rg[/youtube]
- Kad se danas toga sjetim, još uvijek ne mogu vjerovati da smo ostvarili cilj za samo deset godina, rekao je Whelan kasnije za magazin FourFourTwo. 'Kad sam na Barbadosu na godišnjem odmoru, mogu u baru gledati Wigan na televiziji – pa to je stvarno nevjerovatno.'
Teško je reći je li tada znao što radi, ali upustio se u to s najboljim namjerama i želji da pomogne klubu iz grada u kojem je odrastao. U mladosti je bio talentirani nogometaš Blackburn Roversa, ali je u
finalu FA Cupa 1960. (izgubili od Wolvesa 3-0) zadobio dvostruki prijelom noge i nikad više nije bio isti. Igrao je još nekoliko godina za Crewe Alexandru, a onda se posvetio biznisu.
Dave Whelan nakon loma noge u fnalu FA Cupa 1960.
- Poslije svoje igračke karijere klonio sam se nogometa, ispričao je Whelan.
- Svejedno mi je trebalo nešto za dizanje adrenalina, pa sam se počeo baviti lovom na lisice. No kad sam već bio na pragu šezdesete, moj prijatelj i vršnjak u lovu je pao s konja i slomio vrat. Shvatio sam da bih subotom trebao raditi nešto manje opasno, a Wigan je očajnički trebao pomoć.'
Nakon što je klub izborio opstanak, Whelan je počeo ulagati u ekipu i u infrastrukturu, a 1999. izgradio je i lijepi novi stadion za ekipu 25 hiljada ljudi.
Međutim, u početku nije sve išlo baš tako glatko i gazda je bio nestrpljiv, pa je u prvih šest sezona izmijenio osam trenera.
Godine 2001. postavio je Paula Jewela, ranije menadžera Bradforda i Sheffield Wednesdaya, te mu obećao dati dovoljno vremena da razdrma ekipu. Tada je Wigan bio u staroj Division 2 (danas Division 1, treća liga).
[youtube width="500" height="300"]http://www.youtube.com/watch?v=0hfNi8l2ebs[/youtube]
Jewell je vrlo brzo prepoznao problem.
- Igrači su za tu razinu takmičenja imali izuzetno dobra primanja. Nekoliko njih nije marilo za rezultat dok god je plaća bila redovita. Osim toga, navikli su se i na česte promjene menadžera, pa se nisu previše trudili jer su mislili da će ionako tu biti duže od mene – njegova analiza stanja mogla bi se primijeniti na jako puno današnjih klubova, zar ne?
A ti bi klubovi imali ponešto za naučiti i od načina na koji su Jewell i Whelan riješili spomenuti problem.
Predsjednik je izvukao pouku iz vlastite nestrpljivosti i potpuno stao na stranu trenera. Ušao je u svlačionicu i rekao momcima:
- Ovaj menadžer ostaje. Ako se nekome to ne sviđa, ako želi otići negdje drugdje, nek ostavi kopačke kod vrata i odjebe! Sad mu je prilika. Niko nije otišao. Ekipa je na kraju iduće sezone bila uvjerljivo prva i ušla u ligu više (Championship), a samo dvije godine kasnije (2005.) i u Premiership. San je postao stvarnost.
[egida]još uvijek ne mogu vjerovati da smo ostvarili cilj za samo deset godina[/egida]
Jučer je Wigan osvojio FA Cup, najstarije nogometno takmičenje na svijetu. Protiv Manchester Cityja, kluba koji mu je geografski vrlo blizu, ali po svemu ostalome toliko daleko da ga nema smisla nazvati lokalnim rivalom.
[youtube width="500" height="300"]http://www.youtube.com/watch?v=dg4F4rMTNb4[/youtube]
Wigan će vrlo vjerovatno ispasti iz lige, menadžer Roberto Martinez vjerovatno će iduće sezone u nekom većem klubu pokušati nametnuti svoj zanimljivi sistem s trojicom u odbrani – jedini koji redovno igra tako u Premiershipu. Ali dojam je da ništa od toga neće biti shvaćeno kao tragedija.
sport.ba @sport.ba
