Afrički Kup nacija nikad nije razočarao, neće ni ovaj put

Kada u subotu fudbaleri Ekvatorijalne Gvineje i Konga istrče na teren stadiona u Bati, biće to samo po sebi čudo. Improvizovano, haotično i nepredvidljivo, ali ipak pravo i ne baš malo čudo. Prije samo dva mjeseca afrički fudbal bio je na koljenima. Maroko, zemlja kojoj je povjerena organizacija tridesetog po redu Afričkog Kupa nacija, početkom novembra je od CAF-a, afričke inačice UEFA-e, zatražio da se turnir prolongira. Marokanci su se, barem po službenoj verziji, prestrašili pojave ebole, i pokušali Kup nacija pomjeriti za šest do dvanaest mjeseci. Kada su iz afričke fudbalske federacije odbili takav rasplet, Maroko se povukao i ostao mjesto organizatora upražnjeno. Otkazivanje nikada nije bila opcija. Za Afrikance Kup nacija, barem u teoriji, predstavlja svojevrsnu potvrdu identiteta, a činjenica da se igra zimi bijeg od konstantne evropeizacije fudbala. Pokušali su čelnici CAF-a rješenje naći u Nigeriji, ali sigurnosna situacija im nije išla na ruku, a čini se da Angola, kao drugi izbor, nije bila zainteresovana. Pričalo se čak i o Francuskoj, kao radikalnom rješenju, a sa novcem je navodno uskočio i Katar. Na kraju je izlaz došao tamo gdje se malo ko nadao – u Ekvatorijalnoj Gvineji. Nije to bio klasični vitez na bijelom konju. Malena zemlja, sa jedva 700.000 stanovnika, blago rečeno nije pri vrhu liste po poštivanjima ljudskih prava. Iako zahvaljujući naftnim izvorima ova jedina afrička država sa španskim kao službenim jezikom ima najveći BDP na kontinentu, velika većina stanovništva živi na granici siromaštva i polovina ljudi nema normalan pristup čistoj vodi. Ipak, nije čudo da je predsjednik Teodoro Obiang Nguema, koji je na vlast došao 1979. godine, nakon krvavog puča kojim je svrgnuo vlastitog ujaka Francisca Maciasa Nguema, ponudio garancije da će sve biti spremno na vrijeme – njegovo bogatstvo procijenjuje se na gotovo 600 miliona eura. Međutim, šta zaista Ekvatorijalna Gvineja može pružiti? Problem će svakako biti infrastruktura. Prije tri godine ova zemlja je zajedno s Gabonom organizovala isti ovaj turnir i dva stadiona na kojima se igralo tada – u Bati i Malabou – spremna su za ovakvo takmičenje. No, većina turnira treba barem četiri stadiona, pa se moralo improvizovati. Tako će se utakmice igrati i u Mongomu i Ebebiynu. Mongomo je rodni grad predsjednika Nguema i nalazi se na samoj granici sa Gabonom, a ima čitavih 7500 stanovnika i potpuno neuslovni stadion sa manje od 10.000 mjesta. Ništa bolje nije ni u Ebibiynu na tromeđi s Gabonom i Kamerunom - grad je nešto veći i ima 35.000 stanovnika, ali stadion ima jedva 5000 mjesta. Ipak, veličina tribina i neće biti toliki problem. Afrikanci su zaraženi fudbalom, ali činjenica je da nisu u mogućnosti puniti stadione. Gostujućih navijača gotovo da nema – time više čudi odustajanje Maroka – a domaći nisu zainteresovani za bilo šta osim njihovog nacionalnog tima. Tako je prije tri godine na stadionu u Bati, koji prima 35000 gledalaca, sudar Sudana i Burkine Fasa zvanično pratilo njih 132! Čak je i na polufinalnoj utakmici bilo manje od deset hiljada; ljudi ne samo da ne mogu priuštiti fudbal uživo, nego preferiraju evropsko nogoloptanje na malim ekranima. Problem će zato imati ekipe. Gotovo na svim stadionima će se u početnoj fazi igrati dvije utakmice dnevno, a na istim terenima će ekipe većinom i trenirati. Stadioni u Mongomu i Ebibeynu još na početku decembra uopće nisu imali travnatu podlogu, koja je u međuvremenu donešena iz Španije, pa je pitanje kako će tereni izgledati pod tolikim opterećenjem. Ništa bolja situacija nije ni s putnom infrastrukturom, a ona sa hotelskim kapacitetima slobodno se može nazvati katastrofalnom – u nekim gradovima uopće nema hotela, a česti su slučajevi poput onog reprezentacije Konga čiji igrači su ostali bez soba pa moraju spavati na različitim mjestima. Dakle, šta u ovom haotičnom okruženju možemo očekivati od fudbala? Samo je jedna stvar sigurna, a to je da će i ovaj turnir biti jako izjednačen. Od šesnaest nacija koje sudjeluju, devet je kroz historiju već dizalo pobjednički pehar, a još četiri su igrale u finalu. Nigerija neće braniti titulu jer se nije plasirala na završno takmičenje, a pravog favorita u ovom trenutku teško je izdvojiti. Ždrijeb nije išao na ruku velikanima, pa imamo dvije jasno slabije i dvije mnogo jače skupine. Kamerunci su drastično pomladili ekipu i u kvalifikacijama djelovali dosta dobro, a među favoritima je vječno i Obala Slonovače, koja sada na klupi ima Hervea Renarda. Gana, koja je angažovala Avrama Granta, ima solidnu ekipu, a tradicionalno mjesta favorita popunjavaju ekipe iz sjeverne Afrike, poput Tunisa i Alžira. Međutim, činjenica je i to da je iz tog dijela kontinenta samo Egipat, koji se nije kvalifikovao, osvajao turnir van prostora sjeverne Afrike. Dobar ždrijeb imala je Burkina Faso, koja bi uz malo sreće trebala lako do polufinala, a veteran Kupa nacija Claude LeRoy pokušaće napraviti čudo sa Kongom. U uslovima koji će vladati na ekvatoru u naredne tri sedmice, uzimajući u obzir veliku vrućinu, ali i katastrofalne terene te cjelokupnu improvizaciju od organizacije, najvažnije bi trebale biti pripremljenost, te disciplina u igri, koja je često presuđivala pobjednika. Biće ovo već četvrti turnir u posljednjih šest godina i čini se da su zasićeni i igrači i navijači, a i evropska publika. Nije to više ni mjesto gdje skauti lako pronalaze i vrbuju vrhunske talente – većina je ionako već u Evropi – ali Afrički Kup nacija nikad nije razočarao. Neće ni ovaj put. AFRIČKI KUP NACIJA Grupa A: Ekvatorijalna Gvineja, Burkina Faso, Gabon, Kongo Grupa B: Zambija, Tunis, Cape Verde, DR Kongo Grupa C: Gana, Alžir, Južna Afrika, Senegal Grupa D: Obala Slonovače, Mali, Kamerun, Gvineja