„
Ljudi bi trebali mijenjati svoje ideje“, upozorio je nedavno Louis van Gaal, nakon što je Manchester United po šesti put u sezoni sačuvao svoju mrežu remiziravši sa Tottenhamom.
Crveni đavoli primili su tek šest golova u posljednjih jedanaest mečeva u svim takmičenjima te su primili četvrti najmanji broj pogodaka u engleskoj Premier ligi.
„
Nije stvar u novim igračima, već u organizaciji“.
Unitedu i Van Gaalu najviše se zamjera što nisu pokrili defanzivne pozicije tokom ljetnog prijelaznog roka, a uzimajući u obzir kako ih je David de Gea često spašavao u tekućoj sezoni, teško je povjerovati kako je Holanđanin u potpunosti zadovoljan svojom odbranom, međutim, ovdje se radi o općenitom smislu.
Možda je to prirodna stvar u ligi u kojoj se pohlepa ponekad smatra vrlinom, u kojoj dubina džepa predstavlja najvažniji faktor u određivanju konačne pozicije na tabeli, u kojoj je posljednji dan prijelaznog roka veći događaj od finala Liga kupa, ali je Premijer liga postalo mjesto u kojoj je rješenje gotovo svakog problema dovođenje novih igrača.
Pojam treniranja gotovo je nestao. Nakon nedavnog remija Arsenala i Liverpoola (2:2), stručni komentator na Sky Sportsu Gary Neville je istaknuo aljkavost u odbrani kod obje strane.
Nije bilo intenziteta ili organizacije koju bi očekivao u svojim igračkim danima, a uistinu, ovo je već godinama problem Arsenala. Kada su poraženi od Barcelone u Ligi prvaka u dvije uzastopne sezone, najznačajniji kontrast između dvije strane, koje su preuzele taktičke manevre od Ajaxa iz ranih sedamdesetih, nije bila prevelika razlika u tehničkoj sposobnosti, već u tome kako su pritiskali. Arsenal je to činio sa jednim ili dva igrača, Barca je to činila grupno; jedan igrač napadao je igrača sa loptom, dok su trojica ili četvorica zatvarala prolaz lopte. To je bilo koherentno i nemilosrdno te je u konačnici donijelo pobjedu Barceloni.
Vjerovatno bi kvalitet igrača svakako donio prolaz Blaugrani, ali je ta razlika u kvaliteti bila pojačana značajnoj razlikom u koherentnosti i pritisku.
Niko više nema strpljenja. Sir Alex Ferguson požalio se 2007. kako je
boom na televiziji i društvenim mrežama doveo do „rugajuće kulture“.
„
To možete vidjeti na TV emisijama gdje panelisti kritiziraju natjecatelje“, rekao je Fergie i stao u odbranu Stevea McLarena. „
Prisustvujemo rugajućoj kulturi i ona se sve više generira u televizijskim programima“.
Menadžeri i igrači su podložni istoj dinamici: Ideji da ukoliko se stvara dovoljno uvredljivih i sramotnih komentara, oni mogu biti izbačeni iz tima.
U savremeno doba, mnogi legendarni menadžeri iz prošlosti ne bi postigli ono po čemu su zavrijedili svoje mjesto u fudbalskoj historiji.
U svojim prvim sezonama u Derby Countyju i Nottinham Forestu, Brian Clough je završavao u donjem dijelu tabele. U roku od pet godina osvojio je šampionat sa Derbyjem; trebale su mu tri sa Forestom. Alex Ferguson bio je u svojoj sedmoj godini u Unitedu kada je osvojio ligu po prvi put. Herbert Chapman bio je u svojoj šestoj u Arsenalu. Don Revie izbjegao je ispadanje sa Leedsom u prvoj sezoni; trebale su mu tri sezone da uopće izbori promociju u najviši rang. Ostatak je historija.
To sada djeluje pomalo čudno s obzirom na trajnu prijetnju otkazom s kojom se današnji menadžeri suočavaju pa su tako prinuđeni dovoditi fudbalere, nego slijediti spori proces razvijanja igrača.
I to, naravno, pogoršava proces: Ukoliko postoji visok promet igrača – a izuzetno je malo timova koji ne potpišu nekoliko igrača tokom godine – tada je teže navijačima razviti emocionalnu vezu sa tim fudbalerima i to zauzvrat čini proces odlaska daleko lakšim (navijači će time pružati daleko manje podrške svom timu tokom loše forme).
Kada je United savladao Liverpool sa 3:0 (jedna od njihovih najubjedljivih pobjeda u sezoni), nijedno od ljetnih pojačanja nije započelo utakmicu. Što je izazvalo pomisao da je Van Gaal u pravu. Ukoliko se zaista radi o organizaciji, a ne o igračima, možda je prijelazni rok jedna velika prevara u koju su uključeni gotovo svi sudionici fudbalske igre. Možda se, uz par izuzetaka, većina fudbalera previše ne razlikuje jedan od drugog.
Postoji osjećaj kako svi imaju korist od transfera. Igrači koriste prijelazne rokove kako bi pregovarali bolje ponude ili kako bi izmanevrisali odlazak iz kluba zbog slabe minutaže ili svađe sa trenerom. Agenti vole transfere jer tako generiraju veliki dio svojih prihoda. Opsesija transferima je dobra i za trenere jer uvijek mogu obećavati „
bolje sutra“ te kako će sve biti dobro ukoliko „
mogu dovesti dva ili tri igrača u januaru“. Transferi su dobri i za skaute, direktore fudbala i misteriozne ljude koji sjede u odborima za transfere, jer im to pruža neku ulogu i daje im osjećaj vrijednosti.
To je odlično i za medije, jer im daje nešto za pisanje. Transferna aktivnost je centralni stup sapunice moderne fudbalske pokrivenosti. Navijači, gledatelji ove sapunice, vole je jer drži priču svježom i jer nudi nadu da bi sa jednim novim napadačem ili znatno bržim desnim krilom sve odjednom moglo biti u redu.
Čak i vlasnici klubova, pogađate, vole transfere: Za one na dnu lanca, transferi su način generiranja prihoda; za one na vrhu, transferi su marketinška aktivnost. Real Madrid je opsjednut svjetskim rekordom u transferu, jer uvijek žele biti klub koji posjeduje najskupljeg fudbalera na svijetu.
Utrka za norveškim 16-godišnjakom Martinom Odegaardom više se čini kao da je u tome da veliki klubovi pokažu svoj status u fudbalskom svijetu, nego li o njegovim igračkim sposobnostima. Svi žele biti oni koji će reći: „
Pogledajte, potpisali smo wunderkida“.
Šta bi se dogodilo kada bi jedan klub usvojio politiku svjesnog odvajanja od aktivnosti u prijelaznom roku? Šta bi se dogodilo kada bi se oni, recimo od 2018., ograničili na tri pojačanja po godini kako bi pokrili očigledne rupe, a pritom se fokusirali na vlastiti omladinski pogon? Da li bi jedan od osrednjih premijerligaških klubova – Sunderland, Stoke ili Aston Villa – zaista bio gori ukoliko bi umjesto trošenja velike količine energije na odlaske i dolaske odlučio izgraditi filozofiju iz temelja i time očistiti dugove? Postojao bi kratkotrajni rizik, naravno, ali potencijalni ishod bi bio tim lokalnih fudbalera, ili barem igrača sa emocionalnom privrženošću klubu, koji bi igrali određeni stil fudbala nametnut od najranije dobi.
To je zaista prelijepa misao, ali primjer Southamptona i njihove iznimno produktivne akademije možda i najbolje pokazuje šta se desi ukoliko napravite nešto slično i postignete određeni uspjeh: bogatiji klubovi jednostavno pokucaju na vaša vrata i pokupuju vaše najbolje talente, a vi ste primorani otići u kupovinu kako bi pokrpali rupe u već opustošenoj ekipi. I tako sve u krug...
Prijelazni rok je jako bitan fabrici engleskog, ali i svjetskog fudbala i teško je zamisliti kako ga se uopće možemo riješiti. Čak i ako neki usamljeni pobunjenik odluči trenirati, a ne kupovati, sve što će učiniti jeste stvoriti uzbudljivu svježu krv na tržištu. To je mašina koju je stvorio engleski fudbal, a koji je sada pokoran isključivo i jedino njoj.
sport.ba @sport.ba
