Prije gotovo dvadeset i sedam godina, 14. maja 1988., fudbalska Engleska je svjedočila jednoj od najvećih senzacija u historiji njihovog loptanja. Maleni klub iz londonskog predgrađa Wimbledona, koji je samo deset godina ranije debitirao u Četvrtoj diviziji, savladao je favoriziranog, tada aktuelnog prvaka, Liverpoola i osvojio svoj prvi i jedini trofej - FA Kup.
Večeras, kada isti taj Liverpool istrči na teren malenog stadiona u Kingsmeadowu, za protivnika će imati klub osnovan 2002. godine, klub koji će zvanično po prvi put u svojoj historiji igrati u trećem kolu FA kupa i kojem će ovo biti prvi susret protiv premijerligaša ikada. Međutim, za AFC Wimbledon, večerašnji sudar sa Liverpoolom biće, bez obzira na krajnji rezultat na semaforu, najveća i najvažnija pobjeda ikada.
Pobjeda dobra nad zlom.
Percepcija je osamdesetih bila potpuno drugačija. Kada je Lawrie Sanchez pogodio mrežu Brucea Grobbelaara tog sunčanog majskog dana 1988, omogućivši svom kapitenu Daveu Beasentu da kasnije, pred 98203 navijača na starom Wembleyu, podigne trofej namjenjen pobjedniku FA Kupa, malo je bilo onih koji su se radovali. Ono što danas sa dozom romantike i sjete Englezi zovu Crazy Gangom tih je godina bila jedna od najomraženijih ekipa u svijetu i predstavljala "zlo" u fudbalu.
Tim kojeg je stvorio Dave Bassett, menadžer koji je Wimbledon vodio od 1981. godine, kada su bili van ligaškog sistema ali ga je napustio godinu prije osvajanja Kupa, bio je poznat po svojoj brutalnoj igri u odbrani i jednostavnošću u napadu. "
Bili su često... nasilni", rekao je Gary Lineker godinama kasnije, a njihov stil igre opisao je kao "poseban". Nije to bilo samo igranje dugim loptama; uostalom bio je to stil kojeg je dosta engleskih klubova preferiralo u to vrijeme. Wimbledon je otišao korak dalje i svoju igru bazirao isključivo na napucavanju i centarušutevima u kazneni prostor.
"
Nakon što smo godinama gubili pokušavajući igrati lijepo, odlučio sam to promijeniti. Zašto moramo imati dvadeset i pet pasova prije nego šutnemo loptu na gol? Bolje je da imamo deset udaraca, petnaest kornera, petnaest ubacivanja iz auta... Nego da se dodajemo. Ovako smo u šansu dolazili iz jednog napucavanja", objasnio je Bassett svoju teoriju kasnije. Teoriju koja je - uspjevala. Wimbledon, koji je često imao najmanji budžet u ligi i koji je igrače gotovo isključivo dovodio bez odštete i iz nižih liga, je 1977. bio u petom - amaterskom - rangu takmičenja, a kada je 2000. ispao iz Premiershipa, bila mu je to četrnaesta uzastopna sezona u društvu najboljih.
Bio je to početak kraja. Još sa Taylorovim izvještajem morali su napustiti svoj Plough Lane u londonskom okrugu Morton, pa su od 1991. djelili Selhurst Park s najvećim rivalom Crystal Palaceom. Tadašnji vlasnik kluba Sam Hammam prodao je Plough Lane, a uskoro i klub, pa su The Dons došli u ruke novih vlasnika; norveških biznismena Kjella Ingea Rokkea i Bjorna Runea Gjelstena. Godine 2001. osiromašeni beskućnik Wimbledon je najavio selidbu - u Milton Keynes. Grad bukvalno stvoren 1967. godine je trebao fudbalski klub i na principu franšize Donsi su, uz saglasnost Fudbalskog saveza Engleske, preselili 70 kilometara sjeverozapadno od Londona.
Petnaest godina kasnije na mjestu nekadašnjeg Plough Lanea je šest blokova stambenih zgrada. MK Donsi imaju potpuno novi logo, nove boje, a od 2004. godine su se odrekli historije Wimbledona i potpuno su novi klub. Šest kilometara od nekadašnjeg stadiona legendarnih Womblesa, u Kingsmeadowu, gdje će večeras gostovati Liverpool, stoluje - AFC Wimbledon.
Nakon što je klub - pravno-formalno klub za kojeg su navijali od djetinjstva i koji je osvojio FA Kup 1988 - preselio u Milton Keynes, navijači su se organizovali i formirali novi. Dodali su A ispred FC - A Fan's Club - i pred sebe postavili dva cilja; napraviti respektabilan klub i vratiti se u Merton. Kako su bili bez novca, ekipu su formirali nakon probnog treninga otvorenog za sve - prijavilo se 230 igrača. Boje su ostale plava i žuta, amblem kluba gotovo identičan starom, i 2002. zaigrali su u Combined Counties League, devetom rangu engleskog fudbala.
Klub je to kojeg bukvalno vodi - ulica. U apsolutnom vlasništvu navijača, gdje za svaku važniju odluku vrijedi pravilo da je potreban glas 75% članova od 50% koliko ih se mora pojaviti za kvorum. Klub je to koji je krenuo od nule, i danas igra u Kingsmeadowu, na stadionu kapaciteta 4850 gledalaca i koji će večeras karte naplaćivati prema standardnom cjeniku, iako u goste dolazi veliki Liverpool. Klub je to koji je prije nekoliko sedmica predstavio plan preseljenja natrag u Merton - žele otkupiti trkalište za pse 100 metara od nekadašnjeg Plough Lanea i tamo u život uz pomoć navijača pretvoriti projekat vrijedan 18 milijuna funti koji uključuje stambene jedinice i novi stadion, kapaciteta 11.000 gledalaca.
Klub je to koji je od 2002-03, pet puta izborio promociju u viši rang i koji je 2011. zaigrao u profesionalnom ligaškom sistemu, četvrtoj diviziji danas poznatoj kao League 2, gdje igraju i ove sezone.
Klub je to koji je nastao iz pepela, koji postoji dvanaest godina, ali koji ima stogodišnju historiju.
Danas, kada im u goste dolazi Liverpool, gotovo da ne postoji medij u svijetu koji se nije podsjetio finala iz 1988. i uporedio Crazy Gang sa današnjim Wimbledonom. I to je najveća pobjeda ovog kluba – oni su s ovom utakmicom i zvanično, ako ne pravno-formalno, vratili svoju historiju. Današnji Wimbledon, u vrijeme fudbalske pohlepe u kojem vladaju bogati oligarsi i naftni magnati i u kojem je novac jedino vrijedno oružje, nema šanse i nikada više neće osvojiti FA kup ili igrati Premiership.
Danas će Wimbledon vjerovatno izgubiti od Liverpoola, ali će osvojiti trofej. Trofej namjenjen pobjedniku FA Kupa iz 1988, trofej namjenjen navijačima koji su tog dana bili na Wembleyu, a godinama kasnije iz ruševina spasili svoj klub i danas, sa svojom djecom, stoje na tribinama Kingsmeadowa. Wimbledon je od danas i zvanično uspio.
Wimbledon je pobijedio zlo.
sport.ba @sport.ba
