Najveći nogometni trener svih vremena, koji je u karijeri osvojio 49 naslova prvaka, bio je fasciniran nogometnom taktikom Vahida Halilhodžića.
Prošlo je otada 12 godina, ali sjećamo se kao da je bilo prije desetak dana. Hladna, posljednja oktobarska noć i stadion u francuskom Rennesu. Četrdesetak kilometara udaljeni Lille ima stadion koji ne zadovoljava uvjete koje je propisala UEFA za igranje utakmica Lige prvaka, pa Francuzi moraju igrati u komšiluku. Manchester United već je obezbijedio prolazak dalje, Lilleu treba pobjeda da nastavi život u evropskim kupovima.
Lille je senzacija francuskog prvenstva, sa klupe ih vodi Vahid Halilhodžić, na terenu glavna zvijezda ljepuškasti Bruno Cheyrou. Kasnije će otići u Liverpool i neslavno nestati iz ozbiljnog nogometa. Lille je obezbijedio prolaz dalje, Manchester je igrao sa trećim timom koji se nikada prije ni kasnije nije više našao na terenu. Između ostalog, igrao je i Bojan Đorđić, dečko iz naših krajeva, veliki talenat koji nikada nije postao veliki nogometaš.
[anter]
HE WHO DARES, WINS
He who dares, wins, rekao bi legendarni Del Boy iz Mućki i to nam je prvo palo na pamet nakon što su Englezi izišli iz sale. Stajati tako blizu najvećeg nogometnog trenera u historiji ove igre, gledati ga s iskrenim poštovanjem i pomalo sa strahom, a ne pokušati mu postaviti par pitanja izgledalo nam je baš glupo, čak i po cijenu da nas „otrese“.
[/anter]
Na konferenciji za novinare nakon utakmice, žamor se utišao kada je u salu ušetao Alex Ferguson. Crvenog nosa, sa maramicom u ruci kojom ga je stalno brisao. Potez već uveliko poznat britanskim novinarima, jer nikad nakon toga, pojasnili su nam, reporterima ne ponudi ništa senzacionalno.
Tako je i bilo. Nekoliko kurtoaznih rečenica, suhoparan odgovor na dva-tri pitanja i to je bilo to. Nije trebalo dugo da shvatimo da su tačne priče da ne voli engleske novinare i da s njima ima odnos koji bi se teško mogao nazvati srdačnim.
Kada je konferencija okončala, ostao je u sali razgovarati s nekim od svojih suradnika. Kolege iz Engleske, koji prate United na gostovanjima pakovali su stvari i kretali ka izlazu dok ih je Sir gledao ispod oka. „Nemoj mu ni pokušavati prilaziti, samo će te otresti pa ćeš se osjećati posrano“, kazali su nam nakon što smo ih pitali da li bi Ferguson pristao na intervju, mimo protokola.
He who dares, wins, rekao bi legendarni Del Boy iz Mućki i to nam je prvo palo na pamet nakon što su Englezi izišli iz sale. Stajati tako blizu najvećeg nogometnog trenera u historiji ove igre, gledati ga s iskrenim poštovanjem i pomalo sa strahom, a ne pokušati mu postaviti par pitanja izgledalo nam je baš glupo, čak i po cijenu da nas „otrese“.
OK, upalimo diktafon i priđemo. Ispričamo se, kažemo ko smo, odakle smo. Ispod crvenog nosa raširio se osmijeh. Pružio nam je ruku i kazao: „Naravno, zašto ne. Samo nemam baš puno vremena pa budite kratki.“ Odmah nam je kazao i kako je očaran radom Vahida Hallhodžića. „To što je ovaj čovjek napravio sa svojim klubom je izuzetna stvar, to je nešto prelijepo. Nisam prije ovih utakmica znao mnogo o njemu, no zaista sam prijatno iznenađen načinom na koji vodi tim. Zaista je sjajan trener i mislim da je pred njim izuzetna budućnost“, kazao nam je dodajući: „Način na koji je Lille iz Druge lige dospio u Ligu prvaka zaista je romantična priča koja dokazuje kako je francuski nogomet napredovao.“
Pričao nam je i kako ga je jedan djelić Vahine nogometne taktike posebno impresionirao. „Dugo sam u nogometu, ali nikada nisam vidio da jedna ekipa, od prvog do posljednjeg igrača, tako proganja loptu po terenu kao što to radi Lille. Svi trče, svi se bore i to je zaista lijepo za gledati. Zaslužili su ovaj uspjeh.“
Pričali smo još malo, no dugonoga asistentica, tvrdog škotskog naglaska i još tvrđeg izraza lica, kazala je kako je vrijeme za polazak. Zahvalio nam se na razgovoru, srdačno, i krenuo ka autobusu sa igračima. Bio je to jedan od onih trenutaka u životu kada uživate i kada ste ponosni što ste novinar, što imate priliku razgovarati i sresti tako karizmatičnu i uspješnu osobu.
I tada su, kao i na kraju svake od proteklih desetak sezona, kružile priča kako je blizu odlasku, kako će ga tada naslijediti Fabio Capello ili David O' Learry... No, eto, prošlo je dvanaest godina. Od dana kada smo razgovarali osvojio je šest naslova prvaka Engleske, Ligu prvaka i onda, u srijedu ujutro, osmog maja ove godine, šokirao svijet. „Ovo nije bila laka odluka, ali sam mnogo razmišljao. Sada je pravo vrijeme“, poručio je Ferguson na zvaničnom siteu Uniteda. Bilo je planirano da se vijest o penzioniranju objavi nakon nedjeljnog meča protiv Swanseaja, ali su ga mediji preduhitrili, pa je izdao saopštenje prije nego što je i želio.
“Najvažnije je da klub ostavljam u trenutku kada je spreman i kada je veoma jak u svakom smislu. Kvalitet lige i njeno osvajanje daje nam za pravo da mislimo da smo na dobrom putu, a mladi igrači su potvrda da je pred Unitedom velika budućnost." United će napustiti nakon utakmice sa West Bromwich Albionom, što će mu biti posljednji, 1500. meč na klupi ovoga tima.
O razlozima zbog kojih se odlučio na odlazak s klupe i preuzimanje direktorske dužnosti u klubu engleski mediji tek nagađaju, spominje se operacija kuka koju će Ferguson obaviti na ljeto te kako više ne može obavljati svoj posao u punoj snazi, s obzirom na to da mu je još 2004. ugrađena srčana premosnica. Dodaju da klub još otprije razmišlja kako bi u ovakvoj situaciji pokušao dovesti Davida Moyesa, trenera Evertona, koji ne želi produljiti ugovor s tim klubom ovog ljeta.
Fergusonova životna priča slična kao i one njegovih slavnih škotskih zemljaka, Matta Busbyja ili Billa Shanklyja. Rođen je skromnoj porodici brodograditelja u Glasgowu i djetinjstvo u kojem je više oskudijevao nego imao odredilo je njegov svjetonazor. Na očev nagovor završio je tokarski zanat, za svaki slučaj, ako ne uspije u nogometu. Njegov vatreni temperament je legendaran, učitelj iz osnovne škole opisao ga je jednom kao klinca koji je mogao započeti tuču „u učionici u kojoj nije bilo nikoga“.
[anter]
ILI ONI ILI MI
Jednom je na igrača Aberdeena istresao punu posudu vrelog čaja, jer ga nije pozorno slušao. Međutim, uvijek je stajao na stranu igrača i štitio ih, barem dok su bili u klubu. To je potaklo spekulacije u medijima kako uživa u lošem ponašanju Roya Keanea ili Erica Cantone i da ih, štoviše, podstiče na to. No, sve je to dio njegove filozofije koja se može sažeti ukratko u „ili oni ili mi“.
[/anter]
Ferguson je u karijeri osvojio 49 trofeja, a s Unitedom ove sezone 13. englesku titulu. Donio im je i dvije Lige prvaka, jedan FA kup, četiri Liga kupa, jedan Kup pobjednika kupova, Interkontinentalni kup, evropski Superkup, klupski SP... U Manchesteru je od 1986. godine i uz nekolicinu igrača u ovih 27 godina postao je ikona kluba, ali i engleskog nogometa. Prošle godine pred Old Traffordom postavljen je njegov kip, a otočka javnost podijeljena je po pitanju simpatija prema Fergusonu.
No, stvar je u disciplini i lojalnosti, stvarima na kojima je insistirao i koje su ključ njegovog uspjeha. U ove skoro tri decenije izgradio je savršenu taktiku prema spoljašnjem svijetu. Taktiku paranoje koja je sublimirana u tri riječi koje stalno ponavlja svojim igračima. „Svako je protiv vas!“ dakle, svi, od sudija, protivnika, Saveza, medija... I taktika je uvijek palila. Slika Fergusona, bijesnog, crvenog lica koji nervozno žvače gumu u ustima i svako malo gleda na sat kako mu sudija ne bi ukrao vrijeme u nadoknadi utakmice, jedna je od onih koje su obilježile moderni nogomet.
Mnogi mu zamjeraju što vrlo često pravi pritisak na suce, čak se priča i da se zna koje su sudije u Ligi „njegove“. Većina ipak smatra da je riječ o najvećem britanskom treneru svih vremena. Mi ćemo se usuditi pa reći svjetskom. Svih vremena.
sport.ba @sport.ba
