Jednom su saigraču zapalili automobil kako bi mu pomogli da upravi predstavi svoje siromaštvo kao razlog za bolji ugovor. Ali, to je bio tek početak onoga što je Wimbledon od amatera dovelo do osvajanja kupa 1988. na Wembleyu!
Danas, takav tim ne bi mogao da postoji.
"Istjerali bi nas iz lige, kamere su svuda, pričaju o ljudskim pravima i pozitivnoj atmosferi", smije se omaleni Denis Wise koji je niotkuda, kao i većina ostalih igrača "Crazy Ganga" stigao u engleski profesionalni fudbal sa Wimbledonom.
"Viđao sam igrače kako plaču poslije treninga, nakon dočeka, odnosno inicijacije koju im prirede Vinnie Jones i John Fashanu", sjeća se Wise.
To je bio jedini način da tim opstane, sa posjetom od 10 000 po meču i mnogo manjim budžetom od ostatka lige.
Wimbledon se dokopao elite 1985. samo nekoliko sezona poslije promocije iz amaterskih rangova u sistem fudbalskih liga, odnosno četvrti rang takmičenja. Oni su i te prelomne godine u drugoj ligi najavili borbu za opstanak kao jedini cilj, a završili su kao treći i našli se u eliti.
Tri godine kasnije, iako su im svake sezone predviđali ispadanje, osvojili su i FA kup, tada su vidjeli da imaju mnogo navijača, njih 37 000 je na "Wembleyu" vidjelo gol Lawrija Sancheza kojim je savladao moćni Liverpool, najbolji engleski tim u tom trenutku. U svlačionici su režali i lupali u vrata, u tunelu vrijeđali protivnika i urlali.
"Vidio sam strah u očima igrača Liverpoola, i oni su znali šta će se desiti", rekao je jednom prilikom "Psiho" Vinnie Jones.
Danas holivudski glumac, ovaj Velšanin je bio netalentovan za fudbal, ali sposoban za sve drugo na terenu. Osim što je prebijao protivničke igrače, on je van terena bio konstanta prijetnja i za mlađe saigrače, ali i inspiracija za svlačionicu, kada je u pitanju voljni momenat.
Šta je radila "luda banda"?
Pa, kako rekosmo, zapalili su automobil saigraču Alanu Corcku kako bi on lakše ubijedio upravu da mu da bolje uslove u novom ugovoru jer je toliko siromašan da nema ni automobil.
I predsjednik Sem Haman bio je ludak svoje vrste, tjerao je igrače da jedu "bijele bubrege" ne samo za potrebe snimanja jedne televizijske emisije već je vjerovao da će im to razviti dodatnu hrabrost kada se suoče sa većim klubovima.
Svlačionica je spalila i torbu saigraču Ericu Youngu koji je prvog dana u novom klubu bio neoprezan da ponese torbu iz prethodne sredine u kojoj je igrao, Brightona.
Taktika su bila duge lopte, neumorna trka i nasilje na terenu. Vinnie Jones veruje da je njegov start u prvom minutu kup finala kada je Stiv McMahon poleteo u vazduh bio ključ pobjede, iako je trebalo dati gol, preživjeti i penal koji je imao Liverpool kako bi "Ludaci" stigli do trofeja.
John Fashanu je bio majstor borilačkih jveština, njegovi laktovi ostavljali su trajne posljedice na protivniku.
Čak bi i novi menadžer morao da prođe inicijaciju, Egilu Olsenu su zapalili odjeću na prvom treningu, izbušili gume na automobilu i napunili kopačke pjenom za brijanje. To je bila tradicija koja je održavana u prošlom vijeku i kada su glavne vođe bande napustile klub.
Ostavljali su grafite po protivničkim svlačionicama, omiljen im je bio "Upton Park", stadion West Hama, a Sem Hamam, predsjednik je uvokek bio spreman da plati kaznu kada se tim pojavi u farmerkama umkesto odelima kako je nalagao protokol.
"Mi nismo biznismeni, nego fudbaleri", govorili su igrači Wimbledona, uvijek spremni da saslušaju argumente navijača, ali i da se posvađaju ako se ne slažu. Ta komunikacija je postala uobičajena i smatrano je da su i pristalice dio tima.
U svakom slučaju, takvog, mnogi kažu i romantičnog fudbala više nema.
"Sve se promijenilo, mnogi od nas danas ne bi imali šanse u profesionalnom fudbalu", rekao je Wise prije par godina...
sport.ba @sport.ba
Wimbledon se dokopao elite 1985. samo nekoliko sezona poslije promocije iz amaterskih rangova u sistem fudbalskih liga, odnosno četvrti rang takmičenja. Oni su i te prelomne godine u drugoj ligi najavili borbu za opstanak kao jedini cilj, a završili su kao treći i našli se u eliti.
Tri godine kasnije, iako su im svake sezone predviđali ispadanje, osvojili su i FA kup, tada su vidjeli da imaju mnogo navijača, njih 37 000 je na "Wembleyu" vidjelo gol Lawrija Sancheza kojim je savladao moćni Liverpool, najbolji engleski tim u tom trenutku. U svlačionici su režali i lupali u vrata, u tunelu vrijeđali protivnika i urlali.
"Vidio sam strah u očima igrača Liverpoola, i oni su znali šta će se desiti", rekao je jednom prilikom "Psiho" Vinnie Jones.
Danas holivudski glumac, ovaj Velšanin je bio netalentovan za fudbal, ali sposoban za sve drugo na terenu. Osim što je prebijao protivničke igrače, on je van terena bio konstanta prijetnja i za mlađe saigrače, ali i inspiracija za svlačionicu, kada je u pitanju voljni momenat.
Šta je radila "luda banda"?
Pa, kako rekosmo, zapalili su automobil saigraču Alanu Corcku kako bi on lakše ubijedio upravu da mu da bolje uslove u novom ugovoru jer je toliko siromašan da nema ni automobil.
I predsjednik Sem Haman bio je ludak svoje vrste, tjerao je igrače da jedu "bijele bubrege" ne samo za potrebe snimanja jedne televizijske emisije već je vjerovao da će im to razviti dodatnu hrabrost kada se suoče sa većim klubovima.
Svlačionica je spalila i torbu saigraču Ericu Youngu koji je prvog dana u novom klubu bio neoprezan da ponese torbu iz prethodne sredine u kojoj je igrao, Brightona.
Taktika su bila duge lopte, neumorna trka i nasilje na terenu. Vinnie Jones veruje da je njegov start u prvom minutu kup finala kada je Stiv McMahon poleteo u vazduh bio ključ pobjede, iako je trebalo dati gol, preživjeti i penal koji je imao Liverpool kako bi "Ludaci" stigli do trofeja.
John Fashanu je bio majstor borilačkih jveština, njegovi laktovi ostavljali su trajne posljedice na protivniku.
Čak bi i novi menadžer morao da prođe inicijaciju, Egilu Olsenu su zapalili odjeću na prvom treningu, izbušili gume na automobilu i napunili kopačke pjenom za brijanje. To je bila tradicija koja je održavana u prošlom vijeku i kada su glavne vođe bande napustile klub.
Ostavljali su grafite po protivničkim svlačionicama, omiljen im je bio "Upton Park", stadion West Hama, a Sem Hamam, predsjednik je uvokek bio spreman da plati kaznu kada se tim pojavi u farmerkama umkesto odelima kako je nalagao protokol.
"Mi nismo biznismeni, nego fudbaleri", govorili su igrači Wimbledona, uvijek spremni da saslušaju argumente navijača, ali i da se posvađaju ako se ne slažu. Ta komunikacija je postala uobičajena i smatrano je da su i pristalice dio tima.
U svakom slučaju, takvog, mnogi kažu i romantičnog fudbala više nema.
"Sve se promijenilo, mnogi od nas danas ne bi imali šanse u profesionalnom fudbalu", rekao je Wise prije par godina...
