Poslovica "neka pobijedi bolji", obična je pizdarija

Jedan od najcjenjenijih hrvatskih novinara Boris Dežulović svojevremeno je bio impresioniran sarajevskim vječitim derbijem. Čak je nakon prvog kojem je prisustvovao, napravio "Vodič za počenike", odnosno "Kako gledati sarajevski vječiti derbi sa strane". Iako je od te analize prošlo dosta vremena, ona se pokazala punim pogotkom jer mnoge stvari na vječitom derbiju kao da se nikad ne mijenjaju. Prenosimo dio te analize, za istinske ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu, ali i pojedine neandertalce, koji bi se prije prvog dolaska na sarajevski derbi i pravljenja bilo čega što nema veze sa fair playom, prvo trebali edukovati i znati kako stoje stvari: ODABERITE STRANU Svaki ljubitelj nogometa zna da su narodne poslovice tipa "neka pobijedi bolji" najobičnije pizdarije, najčešće tek alibiji za - bez uvrede, molim - nogometne provincijalce. Nitko tko zaista voli nogomet ne može gledati utakmicu kao nezainteresirana strana: za to su zaduženi suci.

Pravi ljubitelj nogometa mora za nekoga navijati, jer u protivnom utakmica nema smisla. Navijači su ravnopravni sudionici nogometne igre kao i igrači, treneri i suci, pa je gledanje utakmice bez navijačke nervoze besmisleno otprilike kao UNPROFOR. Tko normalan može gledati utakmicu Brazil - Hrvatska a da mu je svejedno hoće li Brazil pobijediti ili neće? KAKO ODABRATI? Postoji nekoliko načina za biranje strana na utakmici na kojoj ne igraju "tvoji". Za nekoga, recimo, navijaš jer ti je obilježio navijački pubertet - kao meni Liverpool - ili zato jer je slabiji, jer je autsajder ili ganja dva gola razlike s igračem manje, zato što u tom klubu igra "tvoj" igrač ili naprosto zato što su protivnici Nijemci. Ima i boljih razloga: navijači Sarajeva, primjerice, navijaju za Bordeaux, a Željini za Chelsea i Deportivo samo zbog - boje dresova.

DRUGAČIJA PRAVILA U Sarajevu ne važe pravila igre koja ste naučili u Hrvatskoj: to, naime, da navijače protivničkog kluba treba osakatiti, žene im silovati, a djecu poslati u bijelo - ili plavo, crveno, crno-bijelo, koje li već - roblje. U Sarajevu je, naime - koliko god vam to iz hrvatskog kuta izgledalo barbarski - normalno da pijete kavu sa Željinim šalom oko vrata, a da pored vas navijači Sarajeva prolaze potpuno nezainteresirani za vašu klupsku vjeroispovijest! Ukoliko, dakle, vidite Željinog "manijaka" u društvu petorice pripadnika "hordi zla", ne pokušavajte mu pomoći ili ga osloboditi, jer doživjet ćete samo zbunjene poglede domorodaca i sasvim pristojnu javnu blamažu.

Oni, naime - vjerovali ili ne! - zajedno idu na utakmicu. ALI ZAŠTO??? Torcidin istraživački tim dugo je istraživao ovaj jedinstveni fenomen. Sarajlije, naime, odlikuje naročito osebujno shvaćanje nogometa, po kojemu smisao ove igre nije poubijati što više protivničkih navijača, već - koliko sam shvatio - nešto u vezi sa golovima - navodno, tko da više tih, kako se zovu, golova, taj je pobjednik. Znam da za nekoga sa zapada može izgledati primitivno, ali, vjerujte, može imati nekoga šarma, kao i izuvanje u džamiji ili ćevapčići u Devetki. Ako ništa drugo, gledanje utakmice iz tog kuta potpuno je novo i drugačije iskustvo. NEGO ŠTO JOŠ? Prije svega, sam nogomet. Da, da, ona igra što se nekad igrala, a navodno se i danas igra, na travnatoj ledini između tribina; igra zbog koje je u davna vremena, prema predaji, publika i dolazila na stadione.

Ne radi se, međutim, o tome da je ona nešto čudesno lijepa - naprotiv, u cijeloj utakmici vidjet ćete ukupno dvije šanse i jedan gol, te golema travnata prostranstva na bokovima po kojima bi Roberto Carlos jurio slobodno poput afričkih antilopa. Cijela je stvar u tome da navijači to gledaju i da ih, što je najčudnije od svega, to zanima! Ovdje navijanje ima izravne veze s događajima na terenu, pa stranac poput vas može steći dojam da je publici stalo do rezultata te, kako se zove, utakmice. ZNAČI, IPAK IMA ŠORE? Da, ali samo verbalne. Ovdje, za razliku od hrvatske lige, navijačima nije cilj upasti na teren i prekinuti utakmicu, već je glavni cilj cijelog rituala na kraju utakmice biti u boljem raspoloženju od suparnika.

Što, opet, najčešće ima veze s rezultatom utakmice. Kakav je užitak dočekati devedesetu minutu utakmice bez nereda, suzavca, pendreka, bejzbol palica i Hitne kirurške, nemojte niti pokušavati shvatiti. A IZVAN STADIONA? Ukoliko ste, pak, mislili da je barem nakon utakmice red da se konačno malo i pošajbate, pa ste dohvatili nekog sirotog klinca sa šalom i kapom FK Sarajeva, nećete naići na bog zna kakvo razumijevanje Željinih navijača. Ovdje je, naime, normalno da, čak i nakon derbija koji odlučuje prvenstvo, navijači i jednih i drugih zajedno odu na piće u kafić kraj stadiona.

Da, dobro ste čuli: kafić kraj stadiona - to ovdje zaista postoji. I, zamislite, to nitko ne demolira. Nitko da barem zapali kiosk ili razbije izlog! Potpuno je nejasno u čemu je fora, ali izgleda da, iz nekih teško dokučivih razloga, u Sarajevu i nije osobito popularna zabava nakon utakmice srušiti i zapaliti grad.