Selektor Bosne i Hercegovine Safet Sušić zvao bi ga Čorba. Bio je Jamal u službenim dokumentima na Bliskom istoku. Za mnoge druge, on je jednostavno Jimmy.
Izbor imena nije toliko bitan, ali itekako jeste priča oko njih. Kako god nazvali Džemala Hadžiabdića, riječ je o fenomenalnom fudbaleru.
Mnogi u Velsu su jako dobro upoznati sa Hadžiabdićevom pričom. Prethodnog mjeseca njegovo ime je urezano na zid slavnih Swansea Cityja za njegovu generaciju, kultna uloga u kultnom timu Johna Toshacka početkom osamdesetih.
Mnogi ga smatraju, uključujući njegovog prijatelja i klupsku legendu Alana Curtisa, jednim od najboljih Swanseajevih igrača, što je i razumljivo.
Ipak, ako je njegov talent bio cijenjen, loš engleski jezik i skromno ponašanje učinili su da Hadžiabdić nikada u potpunosti nije dobio odgovarajući tretman nakon avanture u Velsu.
U početku, nije bilo ništa neobično kada se odlučio povući iz fudbala i vratiti se u domovinu. Iako je imao tek 30 godina, Hadžiabdić je igrao profesionalni fudbal od sedamnaeste godine i bio je spreman okačiti kopačke o klin.
Postigao je dovoljno da bude zadovoljan. Sa dvadeset godina, lijevi bek pod nadimkom Čorba bio je u jugoslavenskom timu, koji je savladao Zoffovu i Capellovu Italiju na svom debiju 1974. Nešto ranije, propustio je nastup na SP u Njemačkoj zbog povrede.
Bez obzira što nije igrao za najveće timove tadašnje države – mostarski Velež nije bio Crvena zvezda, Partizan ili Dinamo – skupio je 20 nastupa za državni tim, igrajući rame uz rame sa istaknutim sunarodnjakom Safetom Sušićem u ekipi prozvanoj 'evropski Brazil'. Njihov kvalitet, kao što su demonstrirali u četvrtfinalu EURA 1976., bio je dobro poznat Velsu.
Željan igranja u zapadnoj Evropi, pobjeda nad Velsom mu je pomogla da ostvari transfer u britanski fudbal. Propao mu je transfer u Lyon, a unatoč tome što je vozom doputovao u London, prelasci u Norwich ili WBA se nisu materijalizovali.
https://www.youtube.com/watch?v=cvYNnHIG7gE
Svjestan da mora očuvati fizičku spremu tokom predsezone, Hadžiabdić je trenirao sam na Hyde Parku. John Toshack, tadašnji menadžer Swanseaja, bio je upoznat sa situacijom i uslijedio je transfer vrijedan 160 hiljada funti, ali tek nakon probe protiv Tottenhama. Do poluvremena su ga izdala pluća zbog, razumljivo, limitiranih treninga, ali je bilo dovoljno.
North Bank (najglasnija tribina na Vetch Fieldu), diveći se hrabrom defanzivcu, skandirala je njegovo ime dok je napuštao teren nakon, kako Hadžiabdić kaže, najboljih 45 minuta u njegovom životu. Nije bilo više Džemala, stigao je Jimmy.
Ostao je u Cardiffu tri godine i bio je sastavni dio tima koji je osigurao promociju 1981. i šokirao u prvoj sezoni u najvišem rangu engleskog fudbala. Njegov utjecaj nije bio samo prepoznat od strane navijača. Bivši saigrači imali su samo riječi hvale, posebno zbog njegovih kulturnih nezgoda, poput kolekcije kazni za parkiranje. Jimmy je mislio kako su kazne na njegovom vjetrobranu zahtjevi za autograme od navijača.
Ipak, bio je sretan napustiti Vels i vratiti se u Mostar. Patnja sa problemima oko koljena, ali što je još važnije iscrpljenost intenzitetom nove lige i novog života... Hadžiabdić je imao dovoljno novca za ugodan život u kombinaciji sa povratkom u voljeni Velež, ovaj put u ulozi trenera.
Život se promijenio, ali ništa u odnosu kako se preko noći preobrazio devet godina kasnije.
Sijevale su bombe već dva dana prije nego je Hadžiabdić sa svojom porodicom napustio rodni grad i otišao u Hrvatsku.
Imao je sreće. Porodični kontakt sa sukobom između hrvatskih snaga i Srba bio je ograničen na zvuk raketa i bilo je mjesta za odlazak preko granice, gdje je njegov brat igrao za splitski Hajduk.
Političke glasine su već dugo postojale u Jugoslaviji, ali malo je ljudi očekivalo ono što je uslijedilo, a najmanje opsadu Mostara, koja je trajala gotovo dvije godine, dok je bjesnio sukob u cijeloj Bosni.
Hadžiabdić je očekivao da će biti meta. Kao Bošnjak, oženio je Hrvaticu – ništa neobično u gradu sa velikom etničkom grupom.
No, sa početkom rata, sa promjenom strana čak i za vrijeme opsade, Hadžiabdić je bio označen. Ponosan igrajući za Jugoslaviju, ukoliko nije znao da je meta, uništavanje njegovog kafića bio je podsjetnik. Uspomene iz igračke karijere nosio je u vidu Veležovog crvenog dresa sa brojem 3 u svom kafiću. Malo toga je ostalo...
Hadžiabdić je uspio pobjeći. Vratio se u Vels, gdje je iznajmio stan u Swanseaju. Sa naivnom nadom kako će se sve završiti u sljedećih nekoliko mjeseci, roditelji supruge Dijane dobili su prijetnju od hrvatskih snaga. Imali su 24 sata da odu ili će gledati kako njihova kuća gori do temelja. To što su i oni Hrvati bilo je nevažno.
„Upitali su ih gdje je tatin Mercedes“, objašnjavao je Igor, Hadžiabdićev sin i najstariji od dvoje djece.
„Prodali smo ga, ali vojnici nisu vjerovali mom djedu i rekli su da će ih ubiti ukoliko ga pronađu u garaži. Dok su odlazili, djed je bio u panici, jer je moj rođak ponekad koristio garažu. To je bila vrsta situacije sa kojom su se ljudi suočavali.“
Hadžiabdićevi su odsjeli u malom stanu u Swansea Marini i porodica više nije bila suočena sa opasnošću, ali ih je sustigla surova realnost. Hadžiabdić, koji je samo znao igrati fudbal, morao se vratiti igri kako bi prehranio porodicu. Uspio je podići nešto novca prije bijega, ali s obzirom da je vojska kontrolirala banke, životna ušteda je nestala.
Iako su bili daleko od današnjeg kluba, Swansea ga je digao na noge. Hadžiabdić se udružio sa Curtisom kako bi išli po školama trenirajući djecu, čiji su očevi uzbuđeno pripovijedali svojim sinovima o njegovom raskošnom talentu.
Hadžiabdić je bio trener. Što je još važnije u tom trenutku, bio je stranac u eri britanskog fudbala prije Arsenea Wengera, što je poprilično velika stvar.
Razvrstavao je bilješke Toshackovih treninga svako poslijepodne, vrijedno učeći od velikog majstora, dok se život polako vraćao u normalu. Ime kasnijeg trenera Real Madrida i Real Sociedada pojavljivalo se na CV-ovima koje je slao uzduž i poprijeko cijele zemlje.
Imao je dovoljno novca da plati put u Darlington, gdje je imao intervju za trenerski posao. Intervju je trajao sve dok ga nije izdao njegov engleski na pitanje o domaćoj situaciji, jer nije bio siguran u riječ 'domaće'.
Apsurdnost situacije možda se nije osjećala kao što bi to bilo u današnjem vremenu. Kao što i odlazak u Katar nije bio isti kao i sada. 1994., malo toga se znalo o fudbalu u toj zemlji, kada ga je rođak koji je radio u arapskoj državi upoznao sa prilikom.
Četiri godine kasnije Jamal Haji (borba sa njegovim prezimenom rezultirala je službenom promjenom imena) bio je fudbalski plemić.
Kada je dobio posao selektora reprezentacije Katara nakon osvajanja Emirates Cupa sa Al-Gharafom, selekcija je imala samo jedan bod u kvalifikacijama za SP 1998.
Pokušavajući usaditi odgovarajuću dozu evropske discipline i organizacije u ekipu, Hadžiabdićev Katar izveo je niz šokova uključujući pobjedu nad Kinom te im je pred posljednji duel trebala pobjeda protiv Saudijske Arabije za plasman na Mundijal. Poraz je donio slomljena srca, nešto s čim su Velšani dobro upoznati. Katar od tada nikad nije otišao korak dalje.
Stigla je i ponuda od sina Saddama Husseina da preuzme reprezentaciju Iraka, ali je ostao u Kataru. Hadžiabdić nije bio iznenađen kada je Katar izabran za domaćina SP 2022. On je iz prve ruke prisustvovao toj odlučnosti da se uspije u svemu ovome.
Ova regija je njegov dom već 20 godina, što je popriličan podvig s obzirom na današnji promet u fudbalskom svijetu. Mnogi ne izdrže više od nekoliko mjeseci, a njegov bivši klub Al-Gharafa promijenio je tri trenera od odlaska Brazilca Zica u januaru.
Povratak kući, u Swansea, gdje njegova porodica i dalje živi, ostaje san, ali on prihvata da je to san mnogih.
„Voditi Swansea u Premier ligi... Nakon toga me mogu odmah sahraniti“, našalio se Jimmy.
„Ali, neću odustati.“
Nikada i nije.
Uistinu, uđite u porodični dom u Swanseaju i primijetit će te razglednicu. To je slika mostarskog kultnog mosta – Starog Mosta – prije nego je nepotrebno i simbolički uništen u opsadi.
Za Hadžiabdića to je podsjetnik kako se stvari mogu obnoviti. Bilo da ga zovete Jimmy ili Jamal, sjajni Bosanac sa srcem u Velsu učinio je upravo to.
sport.ba @sport.ba
