Čini se da je nakon ništa-ništa u Velsu to, barem ako je suditi prema raspravama koje se u nas umjesto analiza obično vode nakon ovakvih utakmica, najvažnije pitanje. Selektor Safet Sušić - a drugačije se nismo ni nadali - na brzinu je sračunao i uz veseli osmijeh nam napomenuo da su još dvadeset i četiri boda u igri. Šeretski je šef struke dometnuo kako se uopšte ne brine, zanemarivši da je prije mjesec dana u igri bilo njih trideset a da smo mi u dvije utakmice - protiv loših Kipra i Velsa - ostali bez pet bodova.
Na prvi pogled, utisak nakon Cardiffa je da je Bosna i Hercegovina odigrala bolje nego u Zenici protiv Kipra. Ekipa je djelovala angažovanije, s više trke, elana, borbenosti i požrtvovanosti. I to stoji, zaista je bilo tako. Međutim, problem je što je u fudbalu to samo kozmetička promjena – u samoj organizaciji igre, izuzev dijela defanzivnih zadataka, Zmajevi su djelovali jednako loše kao i protiv Kipra, odnosno Nigerije u Brazilu.
Pogreške se ponavljaju, samo su upakovane u drugačiji, nekad ljepši, nekad ružniji, ali i dalje samo ukrasni papir.
Kada govorimo o kozmetičkim promjenama, upravo je takve napravio Safet Sušić u svom sastavu. Kao i obično, nije se previše zamarao protivnikom nego se držao svoje igre s dva napadača i isturenim bekovima, koja bi trebala da karakterizira njegov uobičajeni dijamant. No, ovaj put je Pape dao sebi slobode pa se dodatno poigrao sa veznjacima i razbio vlastiti dragi kamen – Bešić je bio na svom mjestu defanzivnog veznog, ali je trojka Medunjanin/Pjanić/Sušić dobila drugačije uloge. Čini se – ali to je samo impresija obzirom da je sve djelovalo konfuzno – da je Miralem Pjanić počeo utakmicu na desnoj strani veznog reda, Sušić je valjda isto trebao igrati lijevo, dok je Medunjaninova uloga bila svojevrsna misterija. Nije bio na vrhu dijamanta, nije bio ni u sredini, niti je imao ulogu klasičnog zadnjeg veznog, mada je djelovalo kao da je u paru s Bešićem.
Štaviše, Haris prirodno naginje prema lijevo, pa je često lutao s jedne strane na drugu, ali je najčešće bio bliže Luliću i Sušiću nego li sredini terena, koja je ovako ostala potpuno prazna. Za razliku od prethodnih utakmica, ovaj put smo nagomilali igrače lijevo. Obzirom da ogroman disbalans nismo znali rasteretiti i prebaciti loptu na desnu stranu, gdje je Pjanić djelovao pomalo izgubljeno a Mujdža se trostruko više trošio nego li je navikao, stvorila se ogromna rupa u sredini terena, koja je u praksi neutralizirala i učinak Edina Džeke i Vedada Ibiševića. Ali, dok se kapiten koliko-toliko snašao, vraćajući se tridesetak metara po loptu i pokušavajući razigrati i sebe i saigrače, Vedad je bio totalno van igre i potpuno neupotrebljiv.
U suštini, najčešće je djelovalo kao da igramo 4-2-3-1, sa Džekom iza Ibiševića, što je samo po sebi čudno; odnosno prilagođenu verziju 4-4-1-1 formacije. Šta smo ustvari igrali? To je pitanje za milion dolara – djelovalo je kao da samo Asmir Begović igra na poziciji koja je prirodna za njega.
Haos kojeg je stvorila konfuzija u sredini pretvorio se u organizovani nered u drugom poluvremenu. Prije svega, zahvaljujući činjenici da se Pjanić, utiska smo samoinicijativno, uvukao u sredinu i sebi 'izmislio' poziciju u kojoj je imao više loptu u nogama i bio mnogo korisniji. Na početku drugog poluvremena se razigrao i Sušić pa smo napravili pritisak i natjerali domaće da se potpuno izgube i prepuste našoj kontroli. Štaviše, Sušić je nakon sat vremena igre preselio desno, popunio Pjanićevo mjesto, a ostavio više prostora Medunjaninu, no nedostatak energije kod obojice značio je da ovo nema neki veliki uticaj.
Šteta što to nije osjetio i Sušić, kojemu su igrači praktički pokazali gdje ne štima i kojim bi rokadama mogli doći u situaciju da nokautiraju protivnika. Selektor se zacrtao uz aut liniju i, priznaće kasnije, razmišljao o fizičkoj konstituciji naših igrača na klupi, brinući se da u utakmici koju je "došao da dobije" ne ostane i bez jednog boda.
Nekoliko je pozitivnih stvari koje se ipak mogu izvući iz ove slabašne partije. Prije svega, stoperski par Šunjić – Hadžić (i Begović iza njih!) je odradio solidan posao, iako, ruku na srce, Velšani i nisu bili pretjerano težak suparnik. Nije se ni Coleman, na našu sreću, pokazao kao pretjerano dobar stručnjak. Tvrdoglavo je gurao svog najboljeg i jedinog vrhunskog igrača Garetha Balea u krilo raspoloženom Bešiću, iako nekoliko njegovih izleta iza naših bekova napravilo jedine probleme koje smo imali. Vels je – i tu smo darežljivi – bez Ramseya i Allena samo ispodprosječna ekipa sa lošim trenerom i očito je da oni nemaju pravih rješenja; sve što su napravili bilo je više plod slučajnosti i naših grešaka, a ni to nisu znali iskoristiti.
Pozitivan je dakle i učinak Muhameda Bešića, koji je bio i igrač utakmice, ali i činjenica da smo bili mnogo više motorični i pokretljivi nego protiv Nigerije ili Kipra. Igrači su i pored suludog sistema i konfuzije u sredini tražili rješenja, mnogo više igrali bez lopte i, rekli bi smo, izvukli maksimum.
Naravno, ni pod koju cijenu se ne bi smjelo dozvoliti da to prikrije sve probleme koji su se još jednom ponovili. Ali, sama činjenica da se već gotovo dvije godine ponavljaju dovoljno govori da se tome suludo nadati. Rekli smo već, ponoviti ćemo opet, sistem je potpuno neprilagođen igračima koje imamo. Nebalansiran je, ostavlja ogromne rupe u sredini, ali i prostor iza bekova koji se troše i kako vrijeme prolazi padaju. Gubimo i Pjanića i Medunjanina, uloga borbenog ali gotovo beskorisnog Sušića je upitna, a sami sebi neutraliziramo napadače. O selektorovim odlukama u toku utakmice više i ne vrijedi raspravljati – očito je da se ne snalazi. Igrači u ovako važnoj utakmici dišu na škrge a Sušić prvu i jedinu izmjenu pravi u 81. minuti?
Međutim, da se vratimo našem pitanju s početka teksta. Da bi ste dobili logičan i jedini smisleni odgovor, morate sebi postaviti kontrapitanje.
Da li ste prije početka kvalifikacija očekivali da se Bosna i Hercegovina plasira na Evropsko prvenstvo?
Ako je odgovor NE, onda ćete povjerovati u floskule o jakim Velšanima i greškama na kojima učimo, o boljim vremenima koja dolaze. Ako ste, kao potpisnik ovog teksta, odgovorili sa DA, onda je i odgovor na prvo pitanje jasan.
Naravno da je Bosna i Hercegovina u petak ispustila dva vrlo vrijedna boda. Dva boda protiv slabijeg protivnika. Dva boda koja nikako nije smjela prosuti. Dva boda koja bi nas na kraju mogla skupo koštati.
Ovo je najlošiji start u kvalifikacijama u posljednjih dvanaest godina, ali to ne spriječava selektora Safeta Sušića, koji je ako ništa funkcijom najodgovorniji, da nakon još jednog slabog izdanja pred naciju izađe širokog osmijeha i konstatira da je najvažnije da nismo izgubili. A nije. Najvažnije je da smo još jednom odigrali loše, da smo ponovili iste greške i da ih po svemu sudeći selektor opet nije primjetio. Najvažnije je da smo, od mnogo slabijih ekipa od naše, izgubili pet bodova.
U igri su još dvadeset i četiri.
sport.ba @sport.ba
