Da život piše priče svjedoči i primjer Ibrahima Šehića. Nekadašnji golman i kapiten sarajevskog Željezničara silno je želio postati vrhunski čuvar mreže. I u tome je i uspio. Upornim radom, uz mnogo odricanja, išao je korak po korak i sada je u eliti.
Karijeru je počeo u Željezničaru, a za prvi tim je debitovao 25. maja 2007. sa nepunih 17 godina na gostovanju u Orašju. U to vrijeme gostujuća pobjeda u domaćem prvenstvu bila je misaona imenica. No, Šehić je opravdao povjerenje trenera Envera Hadžiabdića, odlično je branio i izborio status prvotimca.
"U prvi tim me doveo Ratko Ninković, koji me trenirao u kadetima i juniorima. Zajedno samnom šansu su dobili i Semir Štilić, Ervin Zukanović i Edin Cocalić. Međutim, Ninković se malo zadržao kao trener prvog tima. Poslije njega su ekipu vodili Almir Memić, Dželaludin Muharemović i Nenad Starovlah. Hadžiabdić mi je dao šansu, ali me otkrio Eso Ibrahimović, a usavršio Adnan Gušo", ispričao je Šehić za "Oslobođenje" put do prvog tima, dodavši:
"Nakon utakmice u Orašju postao sam standardni prvotimac, stigao je poziv u reprezentaciju, osvojio sam titulu i Kup BiH. I tu vrijeme ispunio snove".
• Nakon Željezničara otišli ste u Tursku, potpisali za Mersin, ali turska epizoda nije bila uspješna. Jeste li pogriješili zbog toga poteza?
"Osjetio sam potrebu da trebam otići u inostranstvo. Dobio sam ponudu iz Turske i mislio sam da je ispravan potez. I bilo je tako u u prvoj godini, kada sam bio odličan. Međutim, na kraju sezone morao sam na operaciju, koja nije uspjela. Kada sam se oporavio, stanje u ekipi je bilo loše. Nisu nas plaćali i zatražio sam raskid ugovora. Došao sam u Sarajevo, trenirao i čekao pravu priliku."
• Kako ste završili u Azerbejdžanu?
"Imao sam ponudu iz Poljske, trebao potpisati ugovor, ali dan prije odlaska u Poljsku pojavila se opcija prelaska u Qarabag. Direktno mi se javio čovjek iz kluba, ponudio ekstra uslove. U prvi mah nisam vjerovao da će ispuniti sve što su ponudili, jer mi je Azerbejdžan bio nepoznanica. Ipak, svidio mi se projekat koji su mi ljudi iz kluba ponudili i odlučio sam da odem u Baku. I nisam pogriješio. Igramo lijep fudbal, bili smo prvi u prvenstvu, postigli najviše golova, primili najmanje... Sada smo izborili prolaz u grupnu fazu Evropske lige, što je najveći uspjeh u historiji kluba. Ostavili smo solidan dojam u dvomeču sa Salzburgom, a niko nam nije davao nikakve šanse protiv Twentea. Međutim, vjerovali smo u nas i prošli dalje."
• Šta Qarabag može u Evropskoj ligi?
"Nikome nije bilo jasno da smo u grupnoj fazi. Da ćemo igrati protiv velikana, poput Intera, višestrukog prvaka Italije i Evrope. To nam je najveća nagrada za trud. U prvom kolu smo remizirali sa St. Etienneom, mada smo mogli i slaviti pobjedu. Ipak, ne trebamo biti nezadovoljni... Sada idemo u Milan (2. oktobra igraju sa Interom, op. a) da uživamo. Idemo pokazati da smo dobra ekipa i da imamo dobru ekipu."
• Jedno vrijeme ste bili standardni član reprezentacije BiH. Zašto Vas sada nema, jeste li se možda posvađali sa selektorom Sušićem?
"Nisam imao nikakve prepirke sa selektorom. Vjerovatno ne računa na mene. I to je njegov izbor. On je selektor i on najbolje zna šta radi. Moje je da radim, da se pokušam nametnuti... Žao mi je što nisam tu, ali šta se može. Bio sam sretan kada smo izborili plasman na SP. I bit ću sretan ako odemo na EP. I vjerujem da možemo. Ako se svi skoncentrišemo, od Saveza do igrača, vjerujem da ćemo ispuniti cilj. A, u ovom trenutku cilj nam je EP i vjerujem da ga možemo ispuniti. Uz Belgiju najkvalitetniji smo u grupi."
• Jeste li se odrekli reprezentativnih ambicija?
"Ne. Od reprezentacije nikada nisam i nikada neću odustati. Dres reprezentacije je svetinja i to se ne može opisati riječima. Trudit ću se da opet budem dio toga."
• Kakav je život u Azerbejdžanu?
"Baku je odličan grad. Strani investitori ulažu u grad i oni na najbolji način koriste svoje resurse, naftu i gas. Baku je metropola, dok ostali manji gradovi zaostaju u razvoju. Ljudi se u njima najviše bave poljoprivredom."
• Šta Vam najviše nedostaje u Bakuu?
"Prijatelji i porodica. Navikao sam se na život, ali svaki slobodan dan iskoristim da dođem u Sarajevo i vidim porodicu i prijatelje."
• Kakva je kuhinja u Azerbejdžanu?
"Imaju svoje specijalitet, nešto slično kao u Turskoj. S obzirom na to da sam bio u Mersinu, nije bi bio problem da se naviknem. Uz to, Baku je internacionalni grad, ima mnogo italijanskih i francuskih restorana. Ima i jedan naš, balkanski, ali ćevapi nisu ni približno dobri kao u Sarajevu. Meni je najvažnije da jedem zdravu hranu..."
• A, djevojke?
"U Azerbejdžan sam došao da igram fudbal, a ne da gledam djevojke. Uz to, imam djevojku i ne želim da gledam druge."
• Uz, trenere, ko je najzaslužniji za Vašu karijeru?
"Moja mojka i sestra. Odricale su se mnogo toga u životu da bih ja imao sve što mi je potrebno. Da bih imao nove kopačke i rukavice... Nikada im to neću zaboraviti i uvijek ću im biti zahvalan."
• Pratite li igre Željezničara?
"Naravno. U subotu sam svoj klub gledao protiv Slobode u Tuzli. Skakao sam zbog pobjede. Posebno mi je drago što je Varea postigao pogodak. Mjesec prije nego što je došao na Grbavicu, razgovarali smo ovdje u Azerbejdžanu. Rekao mi je da voli Želju, a ja sam poslao SMS tadašnjem kapitenu Svraki i rekao da je odličan igrač. Nedugo zatim potpisao je za Želju i drago mi je što će pomoći mladoj ekipi. Drago mi je što je Adžem na klupi i što ima odlične rezultate, jer je on zaslužio to."
sport.ba @sport.ba
