Nije Sarajevo u četvrtak na Koševu napravilo nikakvo čudo vrijedno slavlja - izabranici Dženana Uščuplića su izgubili utakmicu, korak su dalje od grupne faze Europa Lige, pokazali su neke dječije bolesti a i (bliža) historija nas je naučila koliko je pogrešno slaviti poraze.
Međutim, činjenica je da je Sarajevo barem za trenutak približilo posrnuli bh. klupski fudbal modernoj Evropi i pokazalo da potencijala i kod kuće imamo dovoljno, samo ga ne koristimo na pravi način.
[anter]
Potencijala ima, ali...
Sarajevo nam je potvrdilo da i u našem šampionatu ima potencijala, ali da on nije iskorišten na pravi način. Pitanje ko su krivci zaslužuje puno dužu analizu i raspravu, ali jasno je da svoje zasluge tu imaju i Savez, i klubovi, sudije, treneri, sami igrači, na kraju krajeva i pristrani navijači i novinari
[/anter]
Prije svega, treba biti realan. Sarajevo i Borussia Mönchengladbach su dva različita svijeta, udaljena otprilike koliko je i Premijer liga od Bundeslige. Nijemci su sve ono što naši klubovi nisu. Dobro organizovani, financijski stabilni, s jasnim uređenjem i načinom financiranja. Isto vrijedi i za teren, gdje Borussia ima solidnu ekipu, s jako dobrim trenerom i modernom vizijom fudbala. Igra se brzo, visokim tempom, teži se posjedu lopte i izgradnji napada iz zadnjeg reda, sa što manje prekida.
Ono što je najpozitivnije iz dvoboja njemačkog i našeg predstavnika u Europa Ligi jeste upravo činjenica da se Sarajevo uspješno adaptiralo na ovakav način igranja protivnika.
Švicarac Lucien Favre je trener koji voli da njegova ekipa ima loptu u nogama i to je suština njegove vizije. Prošle bundesligaške sezone samo je Guardiolin Bayern u prosjeku imao više uspješnih pasova (88.3% Bayern; 84% Borussia) i veći posjed (71.2%-54%) nego li je imala Favreova Borussia. No, ova ekipa ima problema kada ne dominira posjedom, i upravo je to ono što su Uščuplić i saradnici odlično snimili i zamalo iskoristili.
Iskreno, prije utakmice bilo je to gotovo nemoguće očekivati, ali je Sarajevo preuzelo kontrolu nad posjedom i neutraliziralo najjače Borussijino oružje. Natjerali su goste da mjenjaju svoj koncept, da pokušavaju osvojiti loptu i koliko-toliko otvore prostor za napade Sarajeva. Nije se to promijenilo ni nakon prvog gola, i to je još jedna pozitivna strana Uščuplićevog Sarajeva; psihološki nisu padali niti nakon teških udaraca poput ranog gola ili Bandovićeve pogreške.
Važnu ulogu u takvoj koncepciji imao je Gojko Cimirot, koji je bio sve samo ne impresioniran protivnikom. Nametnuo se kao vođa u sredini, preuzeo loptu i gradio igru - upravo ono što je Uščupliću trebalo – zasluživši poziv u našu najjaču selekciju.
Ipak, Sarajevo je naviknuto na jedan drugačiji fudbal. Onaj kojeg igraju svake subote - spor, trom, s bezbroj prekršaja i prekida i tek dvadesetak do trideset minuta aktivne igre. Onakav kakav smo uostalom i gledali nekoliko dana ranije protiv Veleža i za kakav se ovog ljeta i pripremalo. U četvrtak je Sarajevo hrabro ušlo u trku sa mnogo moćnijim protivnikom i dok je imalo snage ne samo da je pariralo, nego je dominiralo i vjerovatno zaslužilo bolji rezultat. Ali, u oba poluvremena pad je uslijedio prilično rano i Borussia je previše iskusna da to ne bi znala iskoristiti.
Sarajevo nam je potvrdilo da i u našem šampionatu ima potencijala, ali da on nije iskorišten na pravi način. Pitanje ko su krivci zaslužuje puno dužu analizu i raspravu, ali jasno je da svoje zasluge tu imaju i Savez, i klubovi, sudije, treneri, sami igrači, na kraju krajeva i pristrani navijači i novinari. Sarajevo je potvrdilo da klupski fudbal u Bosanaca i Hercegovaca može i bolje i više, samo ako ga konačno usmjerimo tamo gdje treba. A za takvo nešto trebaju nam korijenite promjene u domaćem takmičenju.
Naravno, daleko od toga da je Sarajevo odigralo savršeno, ali je činjenica i to da je nedostajalo sportske sreće. Možda da je protivnik bio neko malo manje disciplinovan i organizovan od predstavnika svjetskih prvaka, možda bi šanse bile i veće. Bilo kako bilo, Sarajevo je palo, ali je palo s dostojanstvom. Naredne sedmice će biti i teže, iako naš predstavnik nema šta izgubiti. Međutim, postavi li se Sarajevo organizovano kao u prvoj utakmici – i preostala dva revanša evropske jeseni – straha od debakla ne bi trebalo biti. Prolazak dalje bio bi čudo, ali Sarajevo je već sada uspjelo – ne samo igrajući play-off, koji sam po sebi i nema neko veliko značenje, osim u financijskom smislu, koliko pokazavši nam da možemo i trebamo bolje.