16. 06. 2014 - 14:01
Marakana
907
Shares
Marakana

Susret BiH - Argentina

Marakana

Vladimir Stanković (RTS.rs)
16. 06. 2014 - 14:01
0
Shares
Kakav dan! Prije podne šetnja plažom u kvartu Botofogo s pogledom na jednu stranu na Glavu šećera, na drugu na spomenik Kristu. Na pješčanoj plaži metalni golova ali juče, ko za baksuz, nije bilo ni jednog od brazilskih virtuoza koji bosonogi nogomet uče na ovakvim mestima. Popodne sam konačno dočekao da uživo vidim jednu utakmicu Mundijala i to u hramu nogometa, na čuvenoj "Marakani". Bio sam na ovom stadionu 1990, ali kao turista. Nije bilo utakmice, vidjeti "Marakanu" bez igrača i publike isto je kao ući u muzej bez slika ... Svet-nam-zavidi   Idem metroom u kome stotine Argentinaca luduje. To što pjevaju svojima i tvrde da je Maradona bio bolji od Pelea je njihova stvar, ali to što su skakali po metrou nije baš bilo ugodno. Oko stadiona sve u znaku plavo bijelih boja, Kažu da je došlo oko 50.000 Argentinca. Koliko li bi ih bilo da nisu u krizu? Na jednoj zastavi, razapetoj na sred ulice, piše: Svijet nam zavidi. Ispod slike Maradone, Che Guevare, aktualnog Pape i Fangio, nekadašnjeg prvaka Formule 1.Tim redom. U nastavku slika Maradone sa Svjetskim kupom u rukama. U općoj gužvi nailazim na skupinu bosanskih navijača. Kažu da su došli iz Bosne. Slikaju se s Argentici. Ubrzo stiže i jedan Hrvat koji pojačava bosansku stranu. Jedna od karakteristika dosadašnjeg dijela Mundijala je pacifizam, tolerancija među navijačkim skupinama. Nema tuča i incidenata. Hrvat-medju-Bosancima   "Marakana" izvana djeluje impresivno iako je građena još davne 1949 za prvo poslijeratno prvenstvo svijeta. FIFA poslije 1938. u Italiji željela Munijal 1942, kandidati za domaćina bili su Argentina, Brazil i Njemačka, ali se ispriječio rat. Munijala nije bilo ni 1946, izvorno jer bio planiran za 1949. ali je Brazilu, koji je dobio organizaciju, dato još 12 mjeseci da se spremi. Za taj Mundijal prihvaćena je ideja da se trofej nazove "Kup Žila Rimea" po predsjedniku FIFA koji je 1930. u Montevideu organizirao prvo svjetsko prvenstvo. Prvenstvo je igrano u završnoj fazi po Liga sustavu na čemu je inzistirao Brazil. FIFA je popustila što je dovelo do ostavke Anri Deloneja, desne ruke Žila Rimea ali ga je koju godinu kasnije Rime uvjerio da se vrati. Igralo se u 6 gradova a Rio de Janeiro dobio je "Marakanu" za 200.000 posjetitelja. Zvanično, stadion se zove "Mario Filjo", po popularnom sportskom novinaru iz "Žornal do Brasil", ali za cijeli sve, i same Brazilce, one je samo "Marakana". Iako je već bio razvijen interkontinentalni avionski saobraćaj, Italija je došla brodom. Razlog je bila tragedija Torina 4. svibnja 1949. kada je u avionskoj nesreći na brdu Superga nadomak grada poginuo cijeli šampionski tim na čelu s Valentinom macolama, ocem kasnijeg reprezentativca Italije Sandra Macole.U tehničkom smislu novitet je bila numeracija igrača od 1 do 11, igralo se kožnim loptama brazilske proizvodnje. Postignuto je 88 golova 0,4 po meču, šampionat je gledalo 1.045.246 ljudi, prosjek po meču 47.511. Najviše ih je bilo u posljednjoj utakmici Brazil-Urugvaj koja je de facto bila finale iako je Brazilu bio dovoljan i bod. Pobijedio je Urugvaj sa 2-1 a taj dana je u latino-američkom svijetu poznat kao "marakanaso". Dosta o povijesti. Izgleda da nogometu prija brazilska klima jer smo na prvih 11 mečeva vidjeli 11 pobjeda, palo je čak 38 golova 0,20 više nego u Južnoj Africi poslije isto toliko utakmica. Imali smo pet preokreta, pobjede timova koji su počinjali sa 0-1. Igra se dobar nogomet, stadioni su puni, popravlja se i suđenje. Arbitar na meču Švicarska-Honduras, Ravšan Irmatov iz Uzbekistana, zaslužuje sve čestitke za prednost koju je pustio i iz koje su Švicarci u 93.minutu dali pobednosni gol. Bora Milutinović, zvijezda Nekada je, kao i njegova braća Milorad i Miloš, igrao u Partizanu, ali uz njegovo ime, otkad se bavi trenerskim poslom, više priliči atribut "zvijezda". U preš-centru ispod tribine stadiona srećem starog prijatelja Boru Milutinovića. Kako se pojavio saleteli su ga novinari sa svih kontinenata, od njegovih Meksikanaca koje je vodio na Svjetskom prvenstvu 1986. do njegovih Kineza koje je prvi i jedni put kvalificirao za završni turnir 2002. Bora-i-ja   Jedva sam ga otrgao i doveo pred kameru za eksluzivni intervju za RTS. Bora otkriva da mu je ovo 13. svjetsko prvenstvo, žali se na udaljenosti, kaže da neće uspjeti da vidi više od 8 utakmica i najavljuje da "nas sve čeka u Kataru 2022" sa er-kondišn uređajima na stadionima ... Nakon meča ode na aerdorom, treba stići u Natal da gleda Gana-SAD. Usput, Amerikance je vodio na Svjetskom prvenstvu 1994, Kostariku u Italiji 1990, Nigeriju u Francuskoj 1998. Bora Milutinović, zvijezda, građanin svijeta. Stadion je u znaku plavo-bijele boje, atmosfera je kao da se igra u Buenos Airesu a raspoloženje Argentinaca podiže autogo Kolašinca na samom startu meča. Najbrži auto-gol u povijesti šampionata svijeta. Bosanci su se polako vraćali, ali je u drugom poluvremenu dokusrio Leo Messi na svom debiju na "Marakani" tipičnom individualnom akcijom kada s desne strane ulazi ka sredini tražeći prostor za šut ljevicom. Prvi, jedini i posljednji gol na svoja dva Mundijala dao je Srbiji i Crnoj Gori 2006. Mesi-i-na-tribinama   Sad je na listu "žrtava" upisao i BiH. Bosanci se nisu obrukali, šta više Argentinci su poslije gola Ibiševića krali vrijeme i čuvali rezultat. Bosanski novinari primali su čestitke kao da je BiH pobijedila, ali slaba im je to utjeha bila. Objavljen je podatak da je prisutno 74.738 gledatelja. Daleko od 200.000 iz 1950, ali stadion je reformiran i umiven za Kup konfederacija 2013, kapacitet mu je znatno smanjen ali i dalje ostaje simbol u svijetu nogometa. Djeluje impresivno. Amigo Augustin Na povratku istim putem, metroom. Sa istim, raspoloženim Argentincima koji ovog puta ne skaču. Sedam do dječaka na čijem su licu boje argentinske zastave, ali me buni bosansko-hercvegovački šal oko vrata. Pitam ga odakle mu, kaže mijenjao se. Dao argentinsku zastavu za šal. Tu je s ocem, došli su iz Buenos Airesa, koliko danas se vraćaju. Mali mi kaže da ima 10 godina, da se zove Asugustin, navija za Boka juniors, u reprezentaciji najviše voli Mesija i Di Mariju. Sa nim je i otac koji kaže da je u njegovo vrijeme idol svih Argentinaca bio Maradona. Mali Augustin ga je gledao samo na video snimkama. Pitam mogu li slikati dječaka. Otac daje suglasnost. Pošto putovanje traje, slušam njegovu zanimljivu povijest. Sa 18 godina bio je 0,1982, mobiliziran i proveo je 70 od 74 dana na Malvinima u ratu koji su tada vodile Argentina i Engleska i koji je dobila Engleska. Oko vrata nosi lančić na kome su njegovo ime i prezime (Fernandno Suares), identifikacijski broj, krvna grupa i broj jedinice u kojoj je služio. Kaže da je u tom ratu poginilu 649 argentinskih vojnika dok su mnogi ostali invalidi. Države ima mirovinu, kao i svi koji su se borili, a invalidi i dodatak. Pitam ga otkud toliko Argentinaca kad je zemlja u krizi: -Na kredit ... Plaćamo putovanje na rate, inflacija čini svoje. Mali Augustion se interesuje "u kojim će novinama izaći njegova slika". Na kraju srdačan stisak ruke, sretan put i doviđenja. Zajedno   Nogomet je napravio još jedno prijateljstvo.  
Učitaj još novosti