Uglađeni mladi gospodin, s rukama visoko u zraku, uz gotovo bolan izraz oduševljenja na licu, trčao je uz aut liniju i proslavljao pobjedonosni pogodak svog tima.
Bio je to gotovo deja vu - prije deset godina glavni junak te slike bio je mladi Jose Mourinho na Old Traffordu. Ovaj put isti lik imao je samo sporednu ulogu, stajavši sa strane i tužno gledavši kako Diego Simeone proslavlja najveću pobjedu svoje karijere.
"Želim čestitati majkama svih mojih igrača", kazao je na pressici poslije utakmice Argentinac. "Rodile su sinove s cojones da odigraju ovakvu utakmicu".
Atletico je zaista odigrao odličnu utakmicu, u kojoj je pokazao dovoljno odlučnosti, hrabrosti i kvaliteta da zajednički zaključak mora biti da su zaslužili put u finale. I koliko god to bila zasluga igrača i njihovih majki, jasno je da je Argentinac taj koji je arhitekta ovog uspjeha. Simeone je put do Lisabona prokrčio bez jednog poraza u Ligi prvaka, a Stamford Bridge bio je svojevrsni šlag na tortu. Nadmudrio je Atleticov trener razvikanog Mourinha i poslao ekipu s najmanjim budžetom još od – ironično – Porta 2004. u finale najjačeg klupskog takmičenja na svijetu.
U decembru 2011. Atletico Madrid je uvezao četiri poraza u pet utakmica, a poraz od Albacetea u Kupu Kralja posla je koštao Gregoria Manzana. Atletico je nakon trinaest kola u prvenstvu bio na desetom mjestu, s negativnom gol razlikom i bliže posljednjem Racingu (plus pet bodova) nego prvoplasiranom Real Madridu (minus 18 bodova). Poziv za pomoć otišao je na Simeoneovu argentinsku adresu - nekadašnji defanzivni veznjak Atletica tamo je već osvojio Aperturu i Clausuru, a u Italiji je spasio Cataniju ispadanja. Argentinac je debitirao 7. januara, a Atletico je u međuvremenu osvojio Europa Ligu, UEFA-in Super kup, španski Kup kralja, te je dvoboj s Chelseaom dočekao na vrhu Primere.
I sve to sa igračima koje je istog tog januara već imao na raspolaganju. Naime, u startnih jedanaest na Stamford Bridgeu bilo je jedanaest igrača koje je Simeone zatekao na Calderonu kada je stigao. Štaviše, samo Diego Costa nije bio u sastavu u njegovoj debitantskoj utakmici u Malagi - dvije sedmice ranije otišao je na posudbu u Rayo Vallecano!
Finalista Lige prvaka i ekipa koja u naredna dva kola može osigurati titulu prvaka Španije stopostono je autorsko dijelo Diega Simeonea a predstava u Londonu bila je tek potvrda njegovog znanja.
Jer, iako su pojedini analitičari mudro zaključili da je presudila «sreća», jasno je da je Atletico bio taj koji iskoristio sve slabosti Mourinhovog Chelsea. Istina, nekada stvari jednostavno ne idu onako kako ste zamislili i igrači ne ispune dogovoreno i planirano; nekada odluči nespretni penal poput Eto'ovog ili sjajna odbrana poput Courtoisovih prije Costinog gola; ali na kraju dana sve to treba znati iskoristiti.
Za primjer, i prvi i treći gol Atletica bili su sve samo ne slučajnost. U oba navrata gosti su izvukli Chelseavog lijevog beka – u prvom slučaju Colea, u nastavku nakon njegove izmjene Azpilicuetu – visoko u polje i izloženim ostavili Edena Hazarda. Reakcija Belgijanca, koji je ionako djelovao umorno nakon pola sata, je izostala i Tiago je dijagonalnim loptama – kod oba gola! – pronašao Juanfrana, a ovaj asistirao za finale Lige prvaka.
Diego Simeone na svoje je igrače prenio borbenost i žar - Atletico je u srijedu jednostavno bio poletniji, borbeniji, agresnivniji, konkretniji, na kraju krajeva bolji. Međutim, Simeone je ovoj ekipi ugradio i dodatnu taktičku zrelost, koja ih je dovela gdje su danas.
"Nema vremena za slavlje, slijedi Levante", bila je prva reakcija Simeonea i jedina ispravna. Atletico je napravio jako puno, ali ustvari nije još ništa. Liga prvaka i dalje je devedeset minuta daleko, Primera duplo više i sada Argentinac mora pokazati psihološku snagu i ne dozvoliti da ova sjajna generacija ne postane samo novi Neverkusen.
sport.ba @sport.ba
