sport.ba @sport.ba
O snookeru sportski laici znaju malo ili nimalo. Oni koji znaju malo više eventualno su čuli za Ronnieja O'Sullivana, temperamentnog genijalca, najboljeg u povijesti koji očarava svojim temperamentom i nevjerojatno brzim stilom igre. A oni koji su se malo prečesto našli u situaciji da na Eurosportu u kasne sate gledaju dvojicu tipova kako naizmjenično u rupe spremaju crvene pa šarene kugle sigurno su tu i tamo naletjeli i na Marka Kinga.
Kao u gotovo svakom individualnom sportu, u snookeru igrači najveću bitku vode sami sa sobom. To najbolje zna spomenuti O'Sullivan, koji se u četvrtfinalu UK Championshipa 2006. toliko gadio sam sebi jer je loše igrao da je predao meč u pola partije. No kad se zovete Mark King i bili ste na rubu da sebi oduzmete život, imate 42 godine, 25 godina karijere čekate na prvi naslov, a u finalu 2017. na devet dobivenih partija gubite 5:1, ta bitka liči na sukob svjetskih razmjera.
No, nakon što je prošao svašta u životu, King je odnekud pronašao snage i koncentracije, okrenuo je finale Northern Ireland Opena i poveo 7:5. No iskusni Barry Hawkins je izjednačio na 7:7 pa na 8:8. Ipak, u velikoj drami zadnje partije King je zadržao koncentraciju, točnije, bio je manje loš i nakon četvrt stoljeća čekanja osvojio je turnir.
A malo je nedostajalo da, umjesto s peharom u rukama, danas bude klošar. Ili, da uopće ne bude živ. Mark King nije najbolji igrač na svijetu, dapače, mnogi ga smatraju prosječnim. No njegova životna priča je podjednako za svaku osudu i pohvalu, a sam kaže da se nada da će ljudi, koji su trenutačno u problemima kakvima je on bio, uspjeti izaći na pravi put.
Nekada 11. snukeraš svijeta je do prije 11 godina toliko zaglibio u probleme s klađenjem da mu je žena prijetila da će ga ostaviti i odvesti djecu. Karijera mu je išla nizbrdo, no on nije mario.
"Našao sam se u situaciji u kojoj razmišljam što bi i kako opljačkao da dođem do nekog novca za klađenje. Nisam uopće razmišljao da bih od tog novca mogao vratiti dugove, koji su bili golemi, nego samo da imam neku lovu za svoju ovisnost. Pitao sam prijatelje da mi pomognu u toj akciji, ali nisu željeli. Kad se danas toga prisjetim, zlo mi je", kaže King, koji je od milion funti, koliko je zaradio na turnirima u 25 godina karijere, polovicu spiskao u kladionicama i kasinima.
"Kockanje je na neki način dio snookera. Igrači se na taj način opuštaju na turnirima. No ja sam kompulzivan i ne znam stati. Ostali dečki izgube 50-ak funti i onda ne igraju mjesecima. Ali ne i ja. Izgubiš 200 funti i kažeš si 'moraš to vratiti'. Pa odeš na sljedeći stol, pa na rulet, pa na ajnc... Pa uplatiš na neke utrke pasa ili konja. To je bolest", kaže King, koji je svojedobno prodao i svoj stol za snooker pa tih 1000 funti u deset minuta izgubio na aparatima.
U jednom trenutku bio je u minusu 100.000 funti.
"Nevjerovatno, ali ni u jednom trenutku mi na pamet nije palo da taj novac vratim igranjem snookera. Bio sam stvarno dobar i da sam samo malo razbistrio glavu i posvetio se treninzima i igri, zaradio bih toliko za godinu dana. Ali ne. Ja nisam trenirao, ja sam kockao. Patila mi je karijera, patila mi je i obitelj. Pogotovo supruga Sara", prisjeća se King, kojemu je ovo bilo tek prvo finale nakon 12 godina.
Jednom prilikom potrošio je Sarinih 3500 funti ušteđevine u jednoj večeri. Želio se ubiti i krenuo je na grupne ovisničke terapije. No, nakon par tjedana je zaključio da mu to ne treba i da je on bolji od njih.
"Vratio sam se starom društvo, a namjerno bih se svađao sa Sally da imam izgovor zašto sam otišao iz kuće. Zapravo sam samo želio biti u kasinu i kladiti se. Bio sam odvratna osoba. Jedno jutro 2006. godine pogledao sam se u ogledalo i počelo me biti užasno strah da ću izgubiti sve što imam, ako nešto hitno ne promijenim, da ću izgubiti Saru i djecu. To je bio kraj", kaže osvajač Northern Ireland Opena.
Vratio se grupnim terapijama, posvetio se obitelji i polako se uspio izliječiti. Supruga nije odustala od njega iako je znala za njegovu ovisnost i bila mu je podrška.
"Ne pada mi na pamet više kockati, ali i dalje svake sedmice odlazim na terapije. Zbog drugih ljudi koji tamo dolaze. Strašno je to... Imaju 25, a izgledaju kao da im je 105 godina. Sve su izgubili, obitelji, posao, novac. Pokušavam im pomoći. Bez tih sastanaka, ja sam nitko i ništa. Zato ću uvijek ići na njih", kaže King.
A njegova životna priča, jedna velika opomena.
