sport.ba @sport.ba
Nakon godina igranja Lige prvaka i ostvarivanja vrhunskih rezultata, AC Milan je dotakao dno dobivši zabranu nastupanja u Europskoj ligi sljedeće sezone. Nekad jedno od najvećih svjetskih imena pada već sezonama, ali ovo je zasigurno najniže što se klub našao već dugo vremena. Uefa je u srijedu donijela tu kobnu odluku, a talijanski klub planira uložiti žalbu, no opće mišljenje je da će svaki njihov argument biti jednostavno - odbačen.
Nakon odlaska Silvija Berlusconija, točnije njegove prodaje kluba kineskim vlasnicima, došlo je do rastrošnog poslovanja kluba - preko 170 milijuna eura potrošeno je na transfere, od kojih je najveće ime bio Leonardo Bonucci, koji je za 42 milijuna došao iz Juventusa, ali nisu bili zanemarive ni svote plaćene za ostale igrače, poput Hakana Calhanoglua, Lucasa Biglie, Andree Contija i Matea Mussachija.
Iako su neke svote plaćane u ratama te dio njih ne ulazi u Uefino financijsko izvješće koje je 'pokopalo' Milan, plaće i prijašnji troškovi to su nadoknadili te prebacili Milan daleko iznad granice dozvoljene potrošnje.
Sve je to tužna posljedica i drastična promjena u odnosu na slavne dane nekoć velikog europskog kluba koji je Europu pokorio čak sedam puta, ali nažalost nije bilo i nepredvidivo iznenađenje, jer se ovakav rezultat mogao očekivati već neko vrijeme.
Milan je očajno vođen već godinama. Berlusconi i 'njegov čovjek', izvršni direktor Adriano Galliani, nikada nisu našli način da se prilagode svijetu u kojem je talijanski nogomet izgubio svu onu svoju prijašnju moć, a naposljetku su i u potpunosti pogubili sve konce Milanovim sve očajnijim rezultatima u Europi.
Tek godinu nakon što je uveden financijski fair play zakon (2009.), Berlusconijeva kćer Marina, koja je predsjednica obiteljske Fininvest kompanije, rekla je ocu da mora smanjiti troškove kluba, a Silvio joj je odgovorio brzo i jednostavno - kupivši Zlatana Ibrahimovića i Robinha, a za takve mu se 'darove' Galliani javno zahvaljivao i više puta.
U roku od dvije godine, Milan je bio prisiljen prodati Ibrahimovića za malu svotu zajedno s Thiagom Silvom, a 'popušio' je i na transferu Alexandrea Pata - koji je u Corinthians otišao za 15 milijuna eura, a Milan je godinu ranije odbio 20 milijuna više, isto od Parižana. To je čisti pokazatelj impulzivnih odluka Milanove uprave koje traju već neko vrijeme.
Galliani je nosio titulu 'kralja transfera' za vrijeme Berlusconijevih političkih dana, ali u trenutku kad je ponestalo financijskih injekcija te je klub trebao početi živjeti isključivo od onog čega zaradi, bilo je jasno da je Milan jedan od najvjerojatnijih kandidata da bude jedna od prvih 'velikih riba' ozbiljnije uhvaćena u mrežu fair play politike.
U trenutku kad se novac prestao pumpati u klub razinu niže otišla je i momčad na terenu. Nakon njihovog ispadanja u Ligi prvaka u ožujku 2014. bilo je jasno da ih nećemo gledati skoro nazad, piše Goal.
Godinu nakon toga Galliani je pokušao 'braniti' godišnji deficit od sto milijuna eura s teorijom da bi minus bio upola manji da je momčad sudjelovala u Ligi prvaka, te se i dalje oslanjao na injekcije Berlusconijeve kompanije bez da shvaća da je za klub tada krucijalno bilo doseći razinu samoodrživosti.
Posljednje godine donijele su rapsodiju i na klupi, pa su se tako treneri nebrojeno puta izmijenili i postizali lošije rezultate od očekivanog, a drame u upravi samo su se - nastavile. Haos u klubu pokazuje i primjer Vincenza Montelle, koji je dobio otkaz tri mjeseca nakon početka ove sezone, a sebe je nazvao - "žrtvom".
"Moj otkaz? Loš potez, projekt je započeo, a oni su ga prekinuli na krivi način, trebalo mi je još vremena", jednostavno je objasnio Montella. Međutim, nije stalno sve bilo tako crno. Prije tri godine činilo se kako će Bee Taechaubol postati djelomični vlasnik kluba, no Berlusconi potaknut srčanim udarom nije htio surađivati s nekim, već prodati cjelokupni udio. Iz tog je razloga odustao od ponude tajlandskog investitora te prodao klub grupi kineskih brokera koju predvodi Li Yonghong, a to se ispostavilo u najmanju ruku - očajnom odlukom.
Već od početak bilo je jasno da nešto ne štima, pa je tako Yonghong već za kupnju kluba morao posuditi 300 milijuna eura po očajnoj stopi kamata od američke grupe Elliott Management.
Novi vlasnik samo je nastavio raditi po starom principu - živjeti od financijskih injekcija bez razmišljanja stane li njegovo bjesomučno pumpanje novca u okvire fair play politike. Umjetni prihodi iznosili su mnogo više od zarade kluba po kojoj Uefa sudi financijsku durabilnost kluba te zbog toga Milanova suspenzija uopće nije iznenađujuća.
Milan je 2016./2017. zaradio 191,7 milijuna eura prema godišnjem izvještaju Deloittea, a to je ujedno bio i prvi put da se klub nije našao u prvih 20 momčadi liste završivši na 22. mjestu. Ne bi to bilo toliko problematično da se Milan do 2013. godine nije svake godine pojavio u prvih deset.
Lošija zarada od televizijskih prava u Serie A u usporedbi s engleskom Premier ligom također nije pridonijela Milanovom oporavku, a momčadi sa San Sira ne pomaže ni to što na sadašnjem ugovoru s TV kućama talijanski klubovi imaju još tri godine.
Milanova zarada od ulaznica bila je tek 52 i pol milijuna eura od tih 192, a iako je njihova posjećenost porasla nakon kineskog preuzimanja kluba točna svota zarađenog novca ove sezone još nije otkrivena, ali malo je vjerojatno kako će biti dovoljno velika da razuvjeri Uefu od drakonske kazne za Milan. Ono što je najtužnije za Milan je da klub možda još nije došao do dna, jer sadašnji vlasnici već mjesecima muku muče s otplaćivanjem pozajmice koju su iskoristili za kupnju kluba.
Početna stopa kamate bila je 11%, a Li Yonghong trebao bi stvoriti 380 milijuna eura do listopada ili će klub završiti u rukama Elliott Managementa, a neki izvori javljaju kako je s tih 11% proteklih mjeseci stopa narasla do nevjerojatnih 25%!
Glavno je pitanje jednostavno - ako Yonghong ne može otplatiti ni pozajmicu koju je iskoristio za kupnju kluba, kako da bude financijski koristan klubu i investira u njega? Kako da opet stvori veliki Milan, koji nismo vidjeli već godinama?
Svjetlo na kraju tunela nazire se u još jednoj prodaji kluba i završavanju Lijeve noćne more, a kao kandidati istakli su se Rocco Commisso, američki milijarder koji je vlasnik New York Cosmosa, te obitelj Ricketts, koja u posjedu ima slavnu bejzbol franšizu Chicago Cubse.
Očito kineski 'investitor' mora prodati klub samo kako bi on preživio, ali ono što je najbitnije za nove vlasnike je da nauče iz grešaka prijašnjih. Nema bjesomučnog pumpanja nezarađenog novca, nema više ogromnih obećanja koja se ne mogu ispuniti.
U ovakvoj situaciji ne postoji 'brzinski popravak', bez obzira koliko dugo su već rossoneri van svoje tradicionalne staze uspjeha, a nedostatak europskog nogometa samo je još jedan udarac kojeg će milaniste morati pretrpjeti. Veliki Milan kojeg smo znali je mrtav, a duga je cesta do njegovog ponovnog rođenja.
(Sport.ba)
