sport.ba @sport.ba
Shaqirijevim golom u 90. minuti, Švicarska je pobijedila Srbiju s 2:1 i u odličnoj je situaciji za prolazak grupe. Naime, Švicarci imaju bod više od Srbije i u posljednjem će kolu igrati protiv Kostarike, dok će Srbija osminu finala tražiti preko Brazila.
Osim o utakmici, puno se priča o potezima Granita Xhake i Xherdana Shaqirija, koji su slaveći golove, rukama simbolizirali albanskog orla. Iako je nakon utakmice Shaqiri rekao kako neće komentirati proslavu gola, u razgovoru za Blick je progovorio o svojoj prošlosti:
"Naša stara porodična kuća u Baselu nije imala grijanje, samo kamin. Moj stariji brat bi se uvijek žalio na hladnoću jer je njegova soba bila na katu, daleko od izvora topline. Zimi kada ide spavati, treba čak pet pokrivača", započeo je Shaqiri.
"Prije početka rata, kada sam imao četiri godine, moja je porodica napustila Kosovo. Roditelji su pokušali započeti život u Švicarskoj, ali nije bilo lako jer moj otac nije govorio njemački jezik. Na početku je prao posuđe u restoranu, a potom je radio i na izgradnji cesta. Za to je vrijeme majka čistila razne urede", nastavio je Shaqiri pa objasnio kakav je život u Švicarskoj:
"Život u Švicarskoj je za svakoga skup, posebno mojim roditeljima koji su uvijek slali novac ostatku porodice na Kosovu. Na početku smo svake godine letjeli za Kosovo, a ja sam bio pomalo nestašan i stalno sam u avionu skakao po sjedalima i dirao ljude oko nas."
"Moj uzor je Ronaldo, onaj pravi, brazilski. Bio je pravi čarobnjak, ludio sam za njim. Kada se povrijedio u finalu Svjetskog prvenstva 1998. godine, a Brazil izgubio od Francuske, neprestano sam plakao. Tri mjeseca kasnije slavio sam sedmi rođendan i sve što sam želio, bio je Ronaldov dres. Tako je i bilo, dobio sam jeftinu kopiju, to mi je bio najbolji dan u životu i nosio sam dres 10 dana zaredom. Mislim da druga djeca u školi nisu razumjela moju ljubav za nogometom."
"Četiri godine kasnije, na Svjetskom prvenstvu 2002. godine, Ronaldo se obrijao i ostavio je trokut na prednjem dijelu glave, a ja sam otišao u frizerski salon i isto tako se ošišao. Izgledao sam kao luđak, a djeca u školi su se smijala", prokomentirao je švicarski napadač svoje dječačke dane. Nije bilo lako odlaziti na treninge i turnire:
"Švicarska je prelijepa zemlja i tu žive razni ljudi, Turci, Švicarci, Afrikanci, Srbi, Albanci... Kada sam imao 14 godina, igrao za mlađe uzraste Basela, ali imao sam problem jer mi u školi nisu dopustili da putujem na turnire. Uvijek bismo izmislili da imam gripu ili nešto slično, a onda bih otišao na turnir. Kada bih se vratio u školu, učiteljica bi me pitala jesam li bolestan i prije nego što bih joj odgovorio, prekinula bi me i pokazala fotografiju iz novina na kojoj sam u dresu Basela i s trofejem u ruci za najboljeg igrača turnira."
"Onda je došla 2010. godina i odjednom sam bio među putnicima za Svjetsko prvenstvo. Kada smo stigli u hotel, čuvali su nas bili naoružani ljudi. Švicarska mi je dala sve, a sada joj želim sve vratiti. Kada sam igrao protiv Albanije 2012. godine, na kopačkama sam imao zastave Švicarske, Albanije i Kosova, neki su novinari to kritizirali, ali to je moj identitet."
"Na utakmici protiv Srbije sam imao zastavu Švicarske i Kosova na kopačkama, ali to nije bilo zbog političkih razloga. Te zastave predstavljaju moj život. No, nemojte se brinuti, na lijevoj, jačoj nozi, nosim švicarsku zastavu. Ovo je za mene bila posebna utakmica. Hiljade ljudi, porodica iz Švicarske, Albanije, s Kosova, svi su mi pisali poruke podrške. Pobjedu posvećujem svima njima, oni me nikada nisu napustili", zaključio je Shaqiri.
(Sport.ba)
