sport.ba @sport.ba
Husnija Fazlić je sinonim Banja Luke i Borca. Mada nije rođeni Banjalučanin, u Borac je došao iz Kozarca kod Prijedora, njegovo ima je upisano zlatnim slovima u historiji banjalučkog kluba, kao i bosanskohercegovačkog fudbala. Tvorac sjajne generacija Banjalučana osvajača Kupa bivše Jugoslavije, 11. maja 1988. godine. Dakle, na današnji dan prije 30 godine Borac je pobjedio Crvenu Zvezdu sa 1:0, te kao drugoligaš u finalu Kupa Maršala Tita.
Finalna utakmica tadašnjeg Kupa Maršala Tita ostat će upamćena i po odbranjenom penalu Draganu Stojkoviću Piksiju, reprezentativcu i jednom od najboljih igrača bivše Jugoslavije.
"I prije te utakmice Piksi je jednom izvodio penal i pucao po sredini gola. Ukazao sam to našem golmanu Slobodanu Karaliću uoči utakmice. I tako se desilo. Bio je penal za Crvenu Zvezdu, a Piksi je pucao tačno po sredini gola. Naš golman ga je sačekao i samo uhvatio Piksijevu panenku".
Inače, trenutak odluke desio se u 60. minutu, kada je Senad Lupić, kao nekada njegov učitelj Fazlić, pogodio glavom za 1:0. Na toj Za Crvenu Zvezdu su igrali: Stojanović, Milojević, Marović, Jurić, Radovanović, Krivokapić, Binić, Prosinečki, Cvetković, Stojković, Đurović (Joksimović). Trener: Velibor Vasović. Za Borac: Karalić, Malbašić, Mataja, Bilbija, Lipovac, Špica, Durgutović (Šijaković), Matejić, Beširević, Popović, Lupić (Lemić). Trener: Husnija Fazlić.
Nakon te čuvene utakmice, srebrni pehar prvo je prihvatila ruka kapitena Damira Špice, a onda je on išao od ruke do ruke.. Na kraju je stigao do trenera Husnije Fazlića i njegovog pomoćnika Nenada Gavrilovića. Dan kasnije, kada je na trgu ispred „Boske“, heroje iz Beograda dočekalo je desetine hiljada Banjalučana. Banjaluka je svoj Borac dočekala veličanstveno. Vratimo se životnom putu Husnije Fazlića. Prve fudbalske korake je napravio u rodnom mjestu.
"Počeo sam igrati fudbal u Bratstvu iz Kozarca, a već sa 16 godina sam igrao za prvi tim. Kada sam se preselio u Banja Luku, prvo sam nastupao za BSK, a potom sam prešao u Borac. Bilo je to 1963. godine, a trener mi je bio čuveni Miroslav Meho Brozović. Pokojni Broza je odigrao veliku ulogu u mojoj karijeri, kao i trener Krešo Arapović iz Splita. Ta moja generacija je uvela Borac u Prvu ligu tadašnje države", prisjeća se Husnija Fazlić.
Za Fazlića kažu da je bio jedan od najboljih igrača Borca svih vremena, najbolji golgeter Banjalučana. Njegovi skok-šutevi glavom su bili neodbranjivi.
"Odigrao sam za Borac preko 500 utakmica, a postigao sam 1013 golova. Kada smo igrali u Prvoj ligi, bio sam drugi strijelac, odmah iza Popivode. A taj moj omiljeni skok-šut, imao sam osjećaj kada u pravom trenutku treba skočiti i udariti loptu glavom".
Hune je po svojim kvalitetima mogao igrati za veće klubove u bivšoj državi, ali je do kraja igranja u tadašnjoj Jugoslaviji ostao vjeran Borcu i Banjoj Luci.
"Bilo je raznih ponuda, velike četvorke, pa Željezničara, gdje sam praktički godinu dana bio na platnom spisku. Ali na kraju, nije došlo do realizacije moga transfera u Želju i tako sam ostao u Borcu".
Od 1974. do 1976. godine Hune je nosio dres Saarbrückena, u kojem je najbolji strijelac i saigrač Felixa Magatha.
"Odlično me je bilo krenulo. Davao sam dva gola po utakmici. Nažalost, u Njemačkoj sam se zadržao samo dvije sezone, jer sam u tom periodu imao dvije neugodne povrede i sa 33 godine napuštam fudbalski teren".
Po završetku karijere Fazlić idalje ostaje u fudbalu, okreće se trenerskoj karijeri. Normalno da je izbor bio Borac, sa kojim je kao trener prošao sve selekcije, a kruna je bila osvajanje Kupa bivše Jugoslavije.
"Krenuo sam od najmlađih uzrasta, a u međuvremenu sam završavao i trenersku školu. To mi je bio odličan potez, što će se kasnije pokazati, kada smo osvojili tadašnji Kup Jugoslavije. U toj generaciji sam imao šest prvotimaca iz naše škole fudbala. Godinama smo pravili tim i nije slučajno bilo da smo osvajači kupa i to kao tadašnji drugoligaši".
Do početka rata Fazlić je živio u Banjoj Luci, a onda je morao napustiti grad koji je proslavio svojim sportskim umijećem, kako na tako i izvan terena.
"Početkom rata otišao sam prvo u Austriju, pa u Njemačku. Prve dvije godine nisam bio u fudbalu, morao sam završiti ponovno trenersku školu, jer mi diploma nije bila priznata. Radio sam svakakve poslove da bih preživio, čistio stadione... Kada sam završio trenersku školu i dobio diplomu, počeo sam od nižerazrednih klubova, da bi me moj nekadašnji saigrač Magath 1998. angažovao za trenera u prvom timu Werdera. Od 2001. godine zaposlen sam u Werderu iz Bremena kao trener-skaut", kaže Husnija Fazlić i na kraju dodaje: "Kada su me jednom prilikom pitali, šta mi je važnije, fudbal ili porodica, ja sam rekao fudbal! Jer šta bi bilo sa mojom porodicom da nije bilo fudbala. Fudbal je moj život".
(Sportskivremeplov.ba)
