sport.ba @sport.ba
Nikome od napadača svjetskih fudbalskih reprezentacija nije bilo svejedno kada bi se krajem devedesetih godine prošlog vijeka ili početkom ovog susreo S Danskom. Na drugoj strani terena stajao je Stig Tofting, zadnji vezni, koji kao da se držao stiha kultnog sarajevskog benda Elvis J. (Dži) Kurtović da "igrač može proći, ali lopta nikad".
U ekskluzivnom razgovoru za "Nezavisne" Tofting je govorio o svojoj fudbalskoj karijeri, životnoj tragediji, ali i o velikom prijateljstvu s legendom bh. fudbala Sergejem Barbarezom.
Popularni Tofi karijeru je počeo u rodnom Arhusu, igrajući za AGF, da bi 1993. prvi put otišao u pečalbu. Prva inostrana destinacija bio je Hamburg, čiji je član bio dvije sezone uz česte pozajmice, da bi se nakon toga vratio u Dansku. Novu priliku u Njemačkoj dobio je 1997. godine, kada je pojačao Duizburg. U najvećoj riječnoj luci svijeta već prve sezone stigao je uspjeh.
"Duizburg nije bio veliki klub, ali su navijači bili sjajni i umrli bi za nas. Radilo se o ljudima iz radničkih porodica koji su osjećali veliku strast prema fudbalu. Igrali smo prve sezone finale Kupa Njemačke i izgubili od Bajerna 1:2. Imali smo veoma dobru ekipu, ali oni su jednostavno bili prejaki. Oliver Kan na golu, Memet Šol u veznom redu, a u napadu Đovani Elber. Bilo je tu još sjajnih igrača poput Marija Baslera, Lotara Mateusa i Biksenta Lizarazua. Bio je to neki drugi Bajern, drugačiji stil igre, ne kao ovaj danas, koji dugo drži loptu u posjedu i kruži oko gola. Onaj Bajern bi vam dopustio veći posjed lopte, ali bi vas svejedno pobijedilo", kaže Tofting, koji je nakon uspješne sezone dobio poziv reprezentacije Danske za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998.
Danci su grupu s Francuskom, Južnom Afrikom i Saudijskom Arabijom prošli kao drugoplasirani. U osmini finala su deklasirali Nigeriju (4:1), ali u četvrtfinalu ih je čekao Brazil.
"Imali smo veliku šansu protiv tadašnjeg prvaka svijeta i malo nam je nedostajalo da prođemo dalje. Brajan Laudrup igrao je sjajnu utakmicu, ali ipak smo izgubili 2:3. Ušao sam u drugom poluvremenu. Nismo prošli dalje, ali bio sam presretan što sam igrao na turniru i toj utakmici", sa sjetom priča Tofting.
Nakon tri godine u Duizburgu 2000. godine vratio se u Hamburg. Istog ljeta tamo je stigao i fudbalski univerzalac iz BiH Sergej Barbarez. Između Mostarca i temperamentnog sjevernjaka, za kojeg su crveni kartoni zbog grubosti i čarki na terenu bili redovna pojava, brzo se razvilo veliko prijateljstvo.
"Sergej je sjajan momak, zajedno smo se mnogo zabavljali. Kada smo stigli u klub, pokušao je da se nametne kao najveći šaljivdžija u ekipi. Jednom smo otišli na piće, bila je tu cijela ekipa. Otišao sam u toalet, a kada sam se vratio Sergej je nazdravio cijeloj ekipi. Uzeo sam svoju koka-kolu i popio je naiskap. Nisam znao da mi je stavio so u piće, ukus je bio odvratan. Nakon toga se neprestano smijao. Rekao sam: 'U redu je, nema problema.' Ali pola sata kasnije on je otišao u toalet i ja sam mu u čašu crnog vina nasuo mnogo tabaska. Kada se vratio nazad, neko od saigrača je nazdravio i Sergej je popio vino začinjeno ljutim sosom. Oči su mu gotovo iskočile iz glave. Nakon toga se više nije tako šalio sa mnom (smijeh)", kaže Tofting.
Nakon ovoga njih dvojica su najbolji prijatelji u ekipi i odlično su se slagali. Tofting nije zaboravio Barbareza ni kada je nakon dvije godine napustio klub.
"Godine 2003. dobio sam sina, kojem sam za srednje ime odabrao ono mog velikog prijatelja. Nažalost, poslije mjesec dana Jon Sergej je umro od meningitisa. Bio sam slomljen, ali život je, na nesreću, ponekad takav. Nije uvijek lako", pomirljivo govori Tofting.
Na Svjetskom prvenstvu 2002. godine, zajedno sa Tomasom Gravesenom, činio je jedan od najboljih, ali i najžešćih tandema zadnjih veznih igrača na šampionatu. To su bile i najbolje partije Toftinga za nacionalni tim. Danska je prošla grupu sa Senegalom, Urugvajem i Francuskom. Tadašnje svjetske šampione "trikolore" savladali su u posljednjem meču 2:0 i poslali ih kući. Već u osmini finala Danska je poklekla. Englezi su ih razbili rezultatom 3:0 i otišli u četvrtfinale, gdje ih je čekao Brazil.
"Imali smo veoma dobar tim, svi su igrali u jakim ekipama širom Evrope. Protiv Zinedina Zidana sam igrao nekoliko puta dok je igrao za Juventus. Na utakmici protiv nas bio je povrijeđen, a mi smo pojačali pritisak pa smo ga čuvali nas trojica. I pored svega, bilo je veoma teško igrati protiv njega, ali smo uspjeli da pobijedimo jedan od najjačih timova svijeta", kaže Tofting, koji je za Dansku odigrao 41 meč.
Poslije SP stigao je poziv Boltona i Tofting je otišao put Engleske, za koju priznaje da je bila veliki izazov karijere.
"U Danskoj kažu da je trava zelena samo u komšijinom dvorištu, tako sam ja otišao u Englesku, jer sam mislio da je tamo najbolje. Slično je i sa djevojkama. Napustite jednu, jer mislite da će ona naredna biti bolja od nje. Onda saznate da baš i nije tako (smijeh). To je drugačiji stil fudbala nego bilo gdje. Čim primite loptu, protivnik vam je odmah 'na leđima'. Bilo je lijepo u Boltonu. Imao sam vrhunske saigrače, poput Jurija Đorkaefa, Džej Džeja Okoče i Fredija Bobića. Navijači su bili odlični. Ako igraš dobro, oni zaista polude. Klubovi su prebogati, mogu kupiti koga hoće. Samo se Real Madrid i Barselona mogu porediti s njima. Engleska je Holivud za igrače", zaključuje Tofting.
Nakon Boltona otišao je u današnju "finansijsku meku" fudbala Kinu, gdje je igrao za Tjanđin.
"Volio bih da idem u Kinu da igram fudbal ove godine. Zaradio bih toliki novac da bi mogao da provedem ostatak života na južnoj obali Španije sunčajući se. Povremeno bih ipak i putovao svijetom (smijeh). U moje vrijeme zarada u Kini nije bio velika kao danas", kazao je Tofting.
Igračku karijeru završio je 2007. godine u Randersu. Od nekada velike prznice sa terena, pretvorio se u mirnog porodičnog čovjeka. I dalje je u fudbalu, koji mu je ostao velika strast.
"Radim na televiziji kao stručni komentator. Na odmoru sa suprugom posjećujem egzotične destinacije, kao Tajland, gdje sam bio ovog mjeseca. Što se tiče temperamenta, to je bilo samo na terenu. Moji nervi su sada super, postajem debeo, star i veoma relaksiran", kaže Tofting i za kraj ističe da nadimak Kosilica nije dobio zbog grubih startova na terenu: "Taj nadimak mi je dao Rihard Moler Nilsen (bivši danski selektor, osvajač Evropskog prvenstva 1992. godine) zbog toga što me bilo svuda po terenu."
Danski fudbaler Stig Tofting se nakon završetka karijere oprobao i u boksu. U ringu nije imao strah.
"Trenirao sam boks pa su me zvali da nastupim u humanitarne svrhe. Boksovao sam sa jednim pjevačem koji se u mladosti bavio ovim sportom. Nije bila lijepa borba, ali je svima bilo zabavno. Više je izgledalo kao borba pasa (smijeh). Nisam imao strah u ringu, bojao bi se da je bio tigar u mojoj bašti ili zmija u krevetu. Ili ako bi se, recimo, morao boriti sa Konorom Mekgregorom, onda bih bio uplašen. Na taj meč ne bi pristao. Šalu na stranu, osjećam veliko poštovanje prema onima koji se bore u pravim mečevima. Nije to normalno kao fudbal, ovo je borba za preživljavanje", kaže Tofting.
Fudbalska reprezentacija Danske ove godine na Svjetskom prvenstvu igra u grupi sa Francuskom, Peruom i Australijom. Stig Tofting govorio je o dometima svojih sunarodnjaka i favoritima prvenstva.
"Danska ima mnogo talentovan tim, koji može svakog da pobijedi, ali od svakog i da izgubi ako ima loš dan. Francuska je klasa iznad svih u grupi i biće prva. Mislim da Australiju neće biti lako dobiti, kao što to misle u Danskoj i Peruu. Ukoliko prođemo grupu kao drugi, čeka nas Aregentina i to znači do viđenja Danska. Francuska i Brazil su, po mom mišljenju, glavni favoriti za titulu prvaka svijeta. Njemačka je tu takođe uvijek opasna. Ne vjerujem da Španija, Argentina ili Urugvaj imaju šanse", smatra Tofting.
