11. 02. 2018 - 09:27
Kurt Landauer – zaljubljenik u nogomet koji je preživio...
907
Shares
Kurt Landauer – zaljubljenik u nogomet koji je preživio Holokaust i stvorio Bayern

PRIČA O ČOVJEKU KOJI JE PREŽIVIO TAMU I DONIO NOGOMET U BAVARSKU

Kurt Landauer – zaljubljenik u nogomet koji je preživio Holokaust i stvorio Bayern

Germanijak.hr
11. 02. 2018 - 09:27
0
Shares

Dugi, hipnotički kadrovi koji čine pripovjedno i tematsko srce Shoah – najboljeg snimljenog dokumenta o Holokaustu, režisera Claudea Lanzmanna, pripadnika francuskog pokreta otpora i nekadašnjeg ljubavnika Simone De Beauvoir – poznati su po tome što ne sadržavaju arhivske snimke. Nema retuširanih sekvenci prepunih sablasno mršavih zarobljenika, zvukovno manipuliranih govora bivših državnika ili prizora u kojima iscrpljeni Sovjetski ili Saveznički vojnici ruše vrata Auschwitza. Holokaust nije dramski tekst koji se može trikom svjetla i slike rekonstruirati na filmu. Lanzmannovih devet i pol sati uglavnom popunjavaju zastrašujuće tišine poljskih krajolika i razgovori sa preživjelim žrtvama vremena kolektivne ljudske zloće kada je okrutnost postala sistem, a dan noć.

Kada je, na ljeto 1986., Shoah prvi put prikazan na kino platnu u Jeruzalemu, projekciju je pratila tišina – „niti muha se nije mogla čuti u velebnoj sali Jerusalem Cinematheque“.

Nešto manje od 23 godine kasnije, sličan tip tišine okruživao je dužnosnike Bayerna iz Munchena dok su polagali crveno-bijeli vijenac ispred sobe broj četiri u osmom bloku koncentracijskog kampa u  Dachauu. Bio je 28.7.2009., što bi tada bio 125. rođendan Kurta Landauera, jednog od najvećih predsjednika u povijesti Bayerna, a soba u Dachauu je pripadala njemu, barem tih mračnih mjesec dana kada je, sa tisućama ostalih Židova, bio pritvoren.

Kurt Landauer bio je šef marketinga minhenških dnevnih novina Munchner Neueste Nachrichten, prethodnika današnjeg Suddeutsche Zeitunga, a između 1913. i 1951. četiri puta obnašao je dužnost predsjednika bavarskog nogometnog ponosa, stvorivši temelje ne samo za klub koji će postati jedan od najvećih na svijetu, nego i za cjelokupan suvremeni njemački klupski nogomet.

Njemački kolektivni odnos prema nasljeđu nacizma oduvijek je bio ambivalentan, a Landauer je sjajan primjer te dvosmislenosti – njemački Židov koji je u Munchenu, rodnom mjestu Nacizma, napravio od Bayerna super-silu nakon što je preživio Holokaust i izgon u Švicarsku. Međutim, treći tip šutnje, za razliku od spore melankolije Lanzmannovih kadrova i šutnje sjećanja u Dachau i jeruzalemskom kinu, okružuje, ili je barem dugo vrijeme okruživao, Landauerovu javnu pojavu u Njemačkoj. U desetljećima nakon njegove smrti, Njemačka ga je zaboravila, ne zato što joj nije bilo stalo nego zato što je sjećanje na njega značilo sjećanje na najmračniji period nacionalne povijesti. Prisjetiti se najvećeg Bayernovog predsjednika značilo je prisjetiti se užasima koji su naneseni njemu i njegovim sunarodnjacima, tako da je Munchen šutio.

landauer1

„Nije bio ignoriran“, rekao je Karl-Heinz Rummenigge. „Jednostavno je nestao iz povijesti kluba“.

Promjena se, kao što to obično biva, pokrenula odozdo – nakon što su Bayernovi navijači, potaknuti jednim novinskim člankom u die Zeitu, obnovili kolektivno pamćenje i zavijorili Allianz Arenom crveno-bijele barjake sa Landauerovim likom. Ubrzo su se u njegovo ime organizirali nogometni turniri, uređivale posebne sekcije klupskog muzeja na stadionu, a, te 2009., na njegov 125. rođendan, klupski vrh je položio vijenac ispred njegove sobe u Dahauu.

Bayern se prisjetio čovjeka koji ga je uzdignuo iz provincijskog kluba u modernitet, a kada se Bayern prisjeti, prisjeti se i čitava Njemačka.

Međutim, bavarski rapprochement sa Landauerom nije bio samo rezultat obnovljenje regionalne i nacionalne svijesti i suočavanja sa mrakom tridesetih i četrdesetih. Kao što je Kevin Baxter pisao za LA Times, jedna od Bayernovih obožavateljskih grupa najzaslužnijih za rehabilitaciju Landauera, Schickeria (koja se ironično imenovala po minhenskih modnim elitama), je imala jednostavniji, ali ne i manje bitan motiv – da učine stadion sigurnijim za obitelji i djecu.

„Kada bih išao na stadione u devedesetima, bilo je jako puno desničara. U Munchenu, kultura je bila otvorena desnim idejama“, kaže Mueller, član Schickerije.

„Ideja Kurta Landauera, ono za što on stoji, veoma je bitna. Bitno je što on znači za ljude na tribinama, bitno je da se ne vratimo desničarskim idejama“.

Uskoro su TV kamere počele primjećivati sve više zastava sa likom bivšeg predsjednika i, malo po malo, homofobija i rasizam nestali su sa Allianz Arene – put Kurta Landenauera, od Dachaua do tribina jednog od najslavnijih europskih stadiona bio je gotov.

Međutim, u jednom trenutku se činilo da će Landauerova ljubav sa bavarskim klubom nestati u mahnitosti međuratne Europe. Godinu dana je prošlo između trenutka kada je Landauer kao predsjednik sa Bayernom osvojio njegovo prvo prvenstvo Njemačke 1932. i dana kada je Adolf Hitler uzdignut na poziciju kancelara. Uskoro su Landauer i Otto Beer, šef Bayernovog omladinskog pogona, kao njemački Židovi, morali napustiti sve službene pozicije u klubu, a Richard Kohn, trener s kojim su osvojili prvu titulu – austrijski Židov – bježi u Švicarsku. Beer nije preživio koncentracijske logore, kao niti jedno od Landauerovih braće i sestara.

Bayern je sljedeći naslov prvaka čekao do 1969.

Postoji tračak gorko-slatke ironije u činjenici da je, osim što je naknadno postao simbolom inkluzije, tolerancije i pomirbe, Landauer posijao sjeme najbitnijih struktura suvremenog njemačkog nogometa. Prije njega, Bayern je bio polu-amaterski provincijski klub; nakon njega, Bayern je imao sve elemente koje su od njega napravile veliki klub – akademiju i program na niže uzraste, princip poslovanja sa fiskalnom odgovornošću, korporativnim sponzorima i međunarodnim sastavom.

Međutim, ukoliko su Landauerovi modernizacijski mišići i njegovo oko za detalje bili dovoljni da ga Rummenigge kasnije nazove „prvim profesionalnim predsjednikom Bayerna“, njegov utjecaj nije ostajao samo van terena. U međuratnom periodu, kada je vodio klub u svom prvom mandatu, Landauer je bio čvrsti zagovaratelj rajnske škole nogometa – tog skupa teorijskih i estetskih nogometnih senzibiliteta koji su živjeli u kavanama srednje i istočne Europe i koji nam je dao, između ostalih, Jimmyja Hogana, duhovnog oca kontinentalnog nogometa, Ferenca Puškaša i mađarsku zlatnu generaciju, Dorija Kurschnera i Huga Meisla; austrijski Wunderteam i Mathiasa Sindelara. Landauerov Bayern bio je internacionalan u upravljačkom, ali i u igračkom smislu.

 „Bio je pionir, donio je u klub ideju internacionalizma i napretka“, rekao je Uri Siegel, Landauerov nećak.

Nogomet je, kao i svaka društvena praksa, sklon mitologizaciji i hiperbolama; pamte se samo velike pobjede i neslavni porazi – nikada taj sentiment nije bio naglašeniji nego u današnjoj neurotičnoj instant-klik internetskoj kulturi u kojoj su odmjerenost i kritičko mišljenje ugušeni u buci isključivosti.

Landauer nije heroj zlatnog doba nogometa kojem trebamo stremiti, ali predstavlja ideje koje su nogomet učinile važnim tolikim generacijama.

„Bez ljudi poput Landauera ne bi bilo moguće započeti proces povratka u civilizirano društvo“, kaže Dirk Kamper, autor knjige „Landauer: Čovjek koji je stvorio FC Bayern“. „Ti ljudi, unatoč tome što su bili tučeni i mučeni, vratili su se u Njemačku i počeli ispočetka“.

Jedan od njih, ne i najpoznatiji, bio je Kurt Landauer. Čovjek koji je preživio mašine Holokausta i vratio nogomet u Munchen, a samim time i Europu.

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU:

Učitaj još novosti