sport.ba @sport.ba
Bez obzira ko bude Chelseajev menadžer naredne sezone, frustracije koje je nedavno ispoljio Antonio Conte o politici dovođenja novih fudbalera znače da će čovjek na "vrućoj klupi" Stamford Bridgea imati vrlo neugodan zadatak.
Nije isključeno da Conte, koji je hrabro prozvao čelnike kluba da mu pruže javnu podršku, ostane na klupi. Ali, ukoliko je suditi prema strpljenju koje Roman Abramovič ima sa Chelseajevim menadžerima, Talijan može spasiti posao jedino ako osvoji Ligu prvaka ove sezone. A čak i to možda bude nedovoljno.
Svi znakovi ukazuju na promjenu menadžera ovog ljeta. Bivši trener Juventusa i selektor Italije otvoreno proziva čelnike, a Abramovič za sada nije uradio ništa što bi ukazalo da je spreman zadržati ga na dugi period.
No, bude li to Conte, ili neko drugi - Diego Simeone, Max Allegri, možda čak i Brendan Rodgers - izazov vođenja Chelseaja postao je mnogo drugačiji od onog s kojim se Jose Mourinho suočavao u dva navrata kada je dobio zadatak da odvede klub do titule.
Chelsea i Abramovič, kako stvari stoje, povukli su se iz bitke protiv najvećih i najbogatijih klubova na tržištu. Conte iz prve ruke otkriva realnost toga da se ispune ogromna očekivanja bez resursa koje su nekada uzimali zdravo za gotovo oni koji su bili na njegovoj poziciji.
To objašnjava zašto je u posljednje vrijeme bio toliko glasan pričajući o igračima koji su mu na raspolaganju i nemogućnosti, a možda i nevoljnosti Chelseaja da ide u okršaje sa Man. Unitedom i Man. Cityjem kada su u pitanju najbolji igrači na tržištu.
Još od kada je Chelsea dobio bitku za Diega Costu 2014. godine ovaj klub nije napravio neki ogroman potez u prelaznom roku. Cifra od 32 miliona funti bila je relativno jeftina, ali je Chelsea bez obzira pobijedio konkurenciju za potpis španskog napadača.
Isto je bilo i kada su doveli Edena Hazarda iz Lillea u ljeto 2012. za otprilike istu sumu, a Belgijanac je tada odbio i United i City zbog Stamford Bridgea.
Osamnaest mjeseci ranije, Chelsea je srušio britanski rekord i za 50 miliona funti kupio Fernanda Torresa iz Liverpoola, što je bio još jedan primjer sposobnosti kluba da finansijski pređe na jedan viši nivo zahvaljujući podršci Abramoviča.
Ali, od osvajanja titule sa Mourinhom u sezoni 2014/15, Chelsea je prepustio rivalima da dominiraju tržištem. Paul Pogba, Romelu Lukaku i Alexis Sanchez, svi redom mete Chelseaja, završili su na Old Traffordu, dok ih je čak i Liverpool pobijedio te za 75 miliona funti potpisao Virgila van Dijka.
Man. City potrošio je skoro 450 miliona funti od kada ih vodi Pep Guardiola, a u tom periodu su John Stones i Kyle Walker, još dva igrača koje je Chelsea želio, završili na Etihadu. Osim kada su potpisali N'Golo Kantea iz Leicestera, Chelsea se uglavnom zadovoljavao fudbalerima koji su bili drugi izbor menadžera, ili čak i gore. Zbog ovog naredna sezona garantovano će biti još teža ko god bude na klupi.
Krajnja nuspojava dovođenja fudbalera koji su bili drugi izbor, odnosno neuspjeha da se prikladno dovedu zamjene Costi, Nemanji Matiću, Franku Lampardu i Johnu Terryju su, naravno, rezultati. Baš kao što je United proteklih pet godina skupo plaćao ceh zbog četverogodišnje nisko-budžetne politike nakon prodaje Cristiana Ronalda Real Madridu 2009. godine, Chelsea sada pokazuje znakove iste sudbine, iako je Conte već odavno upalio alarm.
Chelseaju nedostaje dubina u ekipi, a i kvalitet pojedinaca je upitan. Michy Batshuayi je došao i otišao (posudba u Dortmund), nikad ubijedivši Contea da može na njega računati. Alvaro Morata sve više izgleda kao drugi ili treći izbor, kakav je i bio u Real Madridu kada su ga doveli za 60 miliona funti prošlog ljeta. Tiemoue Bakayoko nije pružio nijedan dokaz da je bolji igrač od Matića, koji je prodan Unitedu, dok su Antonio Rudiger i David Zappacosta malo iznad prosjeka.
Što se tiče Dannyja Drinkwatera i Rossa Barkleya, radi se o igračima koji ne bi mogli ni primirisati Chelseaju samo tri ili četiri godine unazad. Isto bi se moglo reći i za Oliviera Girouda.
Da je Chelsea bio spreman udovoljiti zahtjevima Edina Džeke i dvoipogodišnjem ugovoru prošlog mjeseca, napadač Rome bi stigao, a Conte konačno dobio igrača kojeg je zapravo želio. No, osim defanzivca Emersona Palmierija, Conte je bio prisiljen zadovoljiti se onim što je Chelsea jedino mogao dovesti, umjesto onim što mu je zapravo trebalo.
I tako smo stigli do konačnog vrhunca. Chelsea je postepeno zamijenio vrhunske igrače onim inferiornijim, a nevjerovatan uspjeh iz prošle sezone, kada je Conte odveo plavce do titule prvaka, sada još više dobija na značaju.
Ukoliko Chelsea i Abramovič ne budu spremni da ponovo budu lideri na tržištu, sve su prilike da će menadžeri poput Contea imati nemoguću misiju da ispune očekivanja. Ekipi neosporno nedostaje kvaliteta, ali se i dalje traže isti uspjesi. Plavci bi u tom slučaju morali što prije prihvatiti novi lanac ishrane u kojem više nisu na samom vrhu.
Sve to znači da je nezahvalan zadatak pred Conteom, ili njegovim nasljednikom za narednu sezonu, osim ukoliko ovo ljeto ne označi promjenu u aktuelnom tržišnom pristupu...
(Besim TODOROVAC)
