sport.ba @sport.ba
Nacija koja je obilježila svjetski rukomet devedesetih, prije Francuza postala prva rukometna dinastija i zemlja kojoj je rukomet zapisan u genetski kod, od Eura 2002., kad su osvojili svoje posljednje zlato na Euru (od 1994. rekordno četvrto zlato), na svjetskim i kontinentalnim smotrama je miljama daleko od medalje, pa čak i od borbe za njih.
Osim na Igrama u Londonu 2012., kad su gotovo pa slučajno osvojili srebro, što je bio izolirani incident, a nikako ne povratak na veliku scenu, Šveđani godinama već ne mogu dalje od četvrtfinalnih grupa. Nerijetko ispadaju još u skupinama, a znao im se dogoditi i potpuni debakl da se ne plasiraju na neko veliko natjecanje.
S pravom se onda možemo zapitati što se u posljednjih 16 godina dogodilo s nacijom koja je od 1990. do 2002. osvojila četiri naslova prvaka Europe, dva naslova prvaka svijeta (imaju još dva zlata, iz 1954. i 1958.) i tri olimpijska srebra zaredom (1992., 1996. i 2000.)
Čudesan niz momčadi koju je predvodio slavni Bengt Johansson započeo je na SP-u u Čehoslovačkoj 1990., kad su tad još mlađahni Magnus Wislander, Magnus Anderson, Ola Lindgren, Pierre Thorsson, Staffan Olsson te fenomenalni vratarski dvojac Mats Olsson i Tommy Svensson uzeli svjetsko zlato.
Bio je to tek početak čudesnog niza Bengan Boysa koji je svoj simbolični kraj imao na Euru 12 godina kasnije baš u Švedskoj. Šveđani su milošću sudaca u finalu svladali Nijemce, a ta je generacija dobila priliku da se pred svojom publikom oprosti od velike scene i da lov na olimpijsko zlato (jedino koje im nedostaje) i nastavak dominacije prepusti svojim nasljednicima. Međutim, novih generacija na vidiku nije bilo, nestvaran rezultatski post traje još uvijek, a sudeći prema onome što smo vidjeli od ove momčadi i na Euru u Hrvatskoj, četvrtfinalna grupa maksimalan je domet ove generacije.
Što se dogodilo sa švedskim rukometom nedavno smo pitali i velikog Veselina Vujovića.
''Kad bih zaista rekao sve što mislim, moguće je da bih nekoga možda i uvrijedio, pa bi se našli neki koji bi rekli kako Veselin Vujović opet filozofira. Odgovorno tvrdim da se najbolji, najljepši i najkvalitetniji rukomet igra na Balkanu. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Naš osnovni problem je masovnost. U Švedskoj u svakom gradu imate po tisuću klinaca koji se bave rukometom, ali njih treneri ništa ne nauče. Međutim, čak i takvi u stanju su od tih tisuću prepoznati stotinjak koji talentom odskaču, pa će ih onda svesti na 50, pa na 30 i na koncu na 16. A sve to bez nekog značajnijeg trenerskog utjecaja. I tako to traje godinama. Oni iz te mase izvlače samo kvalitetu, a mi moramo iz reducirane prosječnosti pronaći talent, raditi s njim, unaprijediti ga i stvoriti igrača. Čim im je generacija Wislandera, Staffana Olssona, Lovgrena sišla sa scene, nestali su jer nisu imali ispravnu strategiju i cilj'', rekao je Vujo pa je nastavio objašnjavati:
''Kao opozitan primjer imamo Njemačku i Francusku koje sjajno rade s mlađim uzrastima, a imaju i nevjerojatnu bazu. Međutim, baš me zanima što će se i s Francuzima dogoditi kad ne bude više Omeyera i Karabatića. Hoće li i dalje biti toliko dominantni? Nekako sumnjam u to. Velik problem švedskog rukometa je što oni godinama već nemaju svoju ligu. Klinci sa 16-17 godina, još neformirani igrači, odlaze vani, uglavnom u Njemačku, a to nije nikako dobro. Čak i kad su bili na vrhu, liga im je bila poluamaterska. To nikad nisam mogao razumjeti. Kristianstad je ekipa koja se pojavila u zadnjih nekoliko godina i koja u Europi tu i tamo zna nekome pokazati zube. Ali to nikako nije dovoljno. Tehničku obučenost kakvu oni imaju mi nećemo imati nikada, ali njihovi treneri toliko su taktički tanki, nedorasli, da je to nevjerojatno. Odigraš li protiv njih duboku obranu, oni za to nemaju rješenja i to je tako godinama. Neshvatljivo mi je da nikakve pouke nisu izvukli i da nisu u stanju prilagoditi se tako da izađu iz svojih šablona. Mogu oni tu i tamo napraviti neki dobar rezultat, ali i dalje mislim da se najbolji rukomet igra na ovim prostorima. Nijemci su jaki, moćni, ali zato što imaju najjaču ligu, a ti mladi njihovi igrači ne uče od svojih trenera nego od Duvnjaka i svih ostalih zvijezda koje igraju u Bundesligi. Kao što bi i mladi Zagrebovi igrači napredovali da uz njih igraju Karabatić, Hansen i ostali. Nije to neka filozofija'', zaključio je Vujović.
Švedska nije loša momčad, igraju na trenutke dopadljiv, brz i atraktivan rukomet, no konstanta njihove igre je što nisu konstantni, previše osciliraju i nemaju igrače koji su navikli pobjeđivati pa da u ključnim trenucima preuzmu odgovornost i prelome utakmicu.
Lani su na SP-u u Francuskoj u četvrtfinalu držali domaćina u šahu 58 minuta. Ipak, nisu znali kako privesti meč kraju i izgubili su.
U prvom kolu u Splitu iznenadio ih je Island, a u drugom su uz dosta muke pobijedili očajnu Srbiju, koja se svojski trudila da neshvatljivim tehničkim pogreškama u odlučujućim trenucima pokloni pobjedu Skandinavcima. Nisu loši, imaju talenta, no u ovakvom rasporedu snaga bilo bi čudo da uspiju iznenaditi Hrvatsku i tako zakompliciraju borbu za polufinale.
