sport.ba @sport.ba
PSG je sinoć u Ligi prvaka zabio sedam komada Celticu (7:1) i gotovo da nema slabu točku. Sada je, više nego ikad prije, prilika da pokore Europu. Evo zašto.
Vrhunska obrana… još malo
Teško je naći kompatibilniji i moćniji stoperski par od brazilskog dua Silva-Marquinhos. Prvi je, godinama i ozljedama unatoč, najinteligentniji stoper svoje generacije, pravi general obrane. Marquinhos ima strašne fizičke predispozicije i dovoljno je brz da može držati visoku liniju, bitnu u igri protiv inferiornijih suparnika. Dani Alves je već prokušani materijal, tip koji i dalje može pružiti vrhunske partije u pravom kontekstu. A u PSG-u takvih utakmica ima. Momčad koja ima loptu u svojim nogama veći dio utakmice, manji dio utakmice mora se braniti, čime se sakriva Alvesova bolna točka. Ofenzivno nije na vrhuncu na kojem je bio u Barceloni, ali posjeduje kombinaciju ideje, tehničkih kvaliteta pasa i smisla za igru kakvu ima možda još jedino Marcelo.
S druge strane terena, Kurzawa je jedan od najpodcjenjenijih bočnih igrača na svijetu koji odskače potencijalom u napadačkom dijelu igre na poziciji koja je uvijek bila najsiromašnija upravo tim talentom. Jedno od otkrića sezone je Alphonse Areola, vratar koji je odradio sjajnu sezonu u Villarrealu. Petnaest puta u 37 utakmica sačuvao je svoju mrežu nedirnutom, primivši tek 26 golova. Kevin Trapp bio je vrhunski potencijal, ali nikada se nije nametnuo kao prvi golman ekipe koja puca na najviša odličja. S Areolom, PSG ima riješeno golmansko pitanje minimalno idućih 7 godina. Uzevši u obzir udarne snage u obrani, teško je reći da će već iduće sezone biti u boljoj kombinaciji godina nego danas. Silva i Alves nemaju tri sezone čekanja na to da PSG postane bolji. Gledajući ostatak ekipe, dojam je da neće ni trebati čekati.
U vezi su srce ekipe i čupavi genijalac
Marco Verratti već je godinama jedan od najboljih veznih igrača na svijetu. Briljantan pod pritiskom zbog svojeg niskog težišta, idealan je za čuvanje lopte i sigurno iznošenje u drugu fazu napada. Pas, pregled igre, prvi korak u kojem ostavlja čuvare i nevjerojatno visok nogometni IQ okosnica su igre ove ekipe već nekoliko sezona. Uz Neymara, jedini nezamjenjivi igrač u cijeloj ekipi. Rabiot je čekao, radio i konačno dočekao svoju šansu da bude nešto više od simpatične zamjene s klupe za višestruko skuplje i renomiranije suigrače. Njegova mogućnost da nađe slobodan prostor i spaja redove točno je ono što je nedostajalo PSG-u. U situaciji kad Verratti zbog svoje indisponiranosti ili maksimalne izolacije suparničke obrane ne može dati svoj maksimum, Rabiot je pokazao da može i zna preuzeti tu ulogu. Gledajući cjelokupnu momčad, on je vjerojatno „faktor X“ – ni izbliza najbolji igrač ekipe, ali taman takvih karakteristika da sve suigrače čini boljima. Jednostavnost, strpljivost i širok raspon dodavanja najjači su aduti u njegovoj igri. I dok su njih dvojica konstanta, treći veznjak varira te Emery ima brojne mogućnosti. Prva je Draxler, njemački virtuoz koji napokon u kontinuitetu pokazuje zašto je proglašen čudom od djeteta kada je tek stasao u Schalkeu. Druga opcija je Thiago Motta, čovjek koji je produžena ruka trenera na najvećoj pozornici (u trima različitim ligama) preko 10 godina. Obično ga Emery koristi u utakmicama protiv ekipa koje kvalitativno mogu barem donekle parirati Parižanima. Pastore, Di Maria ili mladi Lo Celso – moguće kombinacije su sasvim dovoljne za adaptaciju na svakog suparnika.
(Uskoro) najbolji igrač na svijetu
Era u kojoj su glavne nogometne nagrade rezervirane isključivo za Cristiana Ronalda i Lea Messija nije završila, ali ide k svom prirodnom kraju. Prvi kandidat za idućeg najboljeg igrača na svijetu je Neymar, čovjek koji to već zaslužuje ove sezone. Bespotrebno je opisivati koliko je Brazilac opasan, s kojom lakoćom stvara višak, kako je sposoban navući pritisak na sebe i izbaciti suigrača u gol-šansu i koliko je napredovao u samoj završnici. Njegov transfer iz Barcelone nije imao samo nogometnu dimenziju – bila je to sasvim jasna poruka Parižana: „Možemo uzeti koga želimo, od sada smo s vama na vrhu“. Transferom Neymara PSG je konačno dobio toliko željenu marketinško-psihološku globalnu važnost prvog reda. Kevin Mbappé vjerojatno je najpotentniji mladi igrač svijeta (uz Dembelea) i prvi među jednakima u najnovijoj generaciji svjetskih zvijezda. Edinson Cavani igra slabije nego što to pokazuju brojke, ali očito je kako količina njegove trke i razvlačenja suparnika odgovaraju ovoj ekipi. Di Maria, Lucas, Draxler pa i Ben Arfa – postoji li opasniji kvartet koji ipak ne može računati na mjesto u prvoj postavi svog kluba?
Trener je znalac, ali i najveći upitnik
Unai Emery je odličan trener. Tri europska trofeja zaredom podvig je koji je ostvario još jedino Bob Paisley u čitavoj povijesti igre. Pokazao je da je tip koji može i zna izvući maksimum iz ekipe, studiozno proučiti i pripremiti se za suparnika te je majstor za kup utakmice. Postoji ipak jedno ograničenje koje je i najveće PSG-ovo breme. Emery u rukama ima Ferrarija, a nije mu strano voziti ga kao Tavriju. Lanjsko ispadanje protiv Barcelone je unikatna utakmica u povijesti igre pa je možda nije potrebno uzimati u obzir, ali je činjenica kako je PSG svojevoljno prepustio suparniku apsolutnu kontrolu igre, u dijelu sezone kada baš ničim nije pokazao da je bolji ili moćniji od njega.
Monacov prošlogodišnji naslov ima slične konotacije. Osim sjajne sezone družine sa stadiona Luj II., ključni faktor je bila Emeryjeva nesposobnost da s dominantnim sastavom kreira igru u kojoj je prisiljen stalno napadati. Njegovi uspjesi sa Sevillom uvijek su bili uspjesi autsajdera, ili (u najboljem slučaju) „dark horsea“. Dosadašnji dio sezone daje za pravo vjerovati da je konačno shvatio koliko moć posjeduje u svlačionici, ali prava sezona za njega počinje tek u veljači. Ako i ima ekipa koje su kvalitetom jednaki ili bolji od PSG-a, nema vjerojatno nijedne (osim aktualnog europskog prvaka) koja ima ovakvu širinu u svim linijama i koja je gladnija dokazivanja na najvećoj sceni. Ključni igrači u najboljim godinama i seniori koji su već prošli sva moguća razočaranja i pouke – ima li bolje formule i trenutka za PSG da odu do samog kraja?
