sport.ba @sport.ba
Zvao me je Brate... I ja sam njega zvao Brate! Iz poštovanja prema njegovim godinama, ali i činjenici da smo se često susretali u vjerskoj bogomolji, nisam mogao da ga zovem nadimkom kojim ga je zvalo pola Šehera... Careva džamija u Sarajevu, podne namazi, 2008. godina. Selam za selam, koju progovorimo, razmijenimo mišljenja... Istina, više na temu vjere. Skoro pa nikako o sportu.
Upravo te posljednje godine njegovog života pričali smo najviše o njegovim fantastičnim tekstovima u „Oslobođenju“. Posebno me je dojmila jedna reportaža iz Dalmacije o ostacima islama u zapadnom susjedstvu.
Memnun Idžaković, osim što je bio odličan rukometaš, bio je sjajan novinar. Ali ovom prilikom plovimo njegovim sportskim, a ne novinarskim vremeplovom.
Imalo se svašta, pri brojnim susretima na sarajevskim ulicama i okupljalištima raje, pričati sa Idžakovićem, o starim ali i aktuelnim sportskim događanjima, no ova bh. rukometna legenda nikada nije željela davati zvanični intervju. Diktafon, mikrofon, kamera nikada nisu smijeli biti upaljeni.
„Brate moj, imam svoje razloge. Ti svoj posao radi, ja to cijenim. Pa dobro znaš da i sam to volim raditi, pisati, ali nemoj me, Boga ti, nikada intervjuisati. Al' šta god ti trebalo Brate, savjet ili bilo šta, tu sam“, uvijek je govorio Memnun Idžaković, čovjek koji nam je donio prve popularne „Starke“ u bh. prijestolnicu.
Pripadam onoj generaciji poslijeratnih bh. novinara koja ga, nažalost, nije imala priliku gledati uživo, ali su mi mnogi njegovi savremenici pričali da je bio jedan od največih koje smo imali.
„Memnun Idžaković je naš najbolji igrač kojeg smo ikada imali. Na njegovim leđima je nastao i opstao naš rukomet. Meni je bila velika čast i zadovoljstvo što smo zajedno igrali. Nažalost, kod nas kada neko umre, kao da nikada nije postojao“, kaže Gordan Žigić Žiga.
I u pravu je nekadašnji Idžakovićev saigrač Žigić. Jer, Delibašića, Ferhatovića, Idžakovića se sjetimo samo kad su njihove godišnjice smrti. Iako su to naše istinske legende, našeg Šehera, naše Bosne i Hercegovine. Jer, odigrati na hiljade utakmica i postiči preko 10.000 golova, tu statistiku nikada ne smijemo zaboraviti. A tu rukometnu historiju je upravo pisao legendarni Memnun Idžaković. I evo, sad ću po prvi put javno „izgovoriti“ - Čuna, kako su ga zvali oni što ga vole. Iako, ne znam kad i kako je dobio taj nadimak.
Osim u Carevoj džamiji, često smo se susretali i u legendarnom FIS-u, gdje bi svojevremeno sam Idžaković na treningu znao loptom sto puta zaredom pogoditi isto mjesto. Svi njegovi savremenici kažu, Memnun je igrao za raju, volio je zabaviti i publiku i sebe. Duhovitosti mu nikada nije nedostajalo.
U svojoj rukometnoj karijeri nastupao je za Mladu Bosnu i Željezničar. Za reprezentaciju bivše nam države odigrao je svega trideset i devet utakmica. Nažalost, u Münchenu 1972., kada je reprezentacija Jugoslavije osvojila zlatnu medalju, nije ga bilo. Inače, mogao je mnogo više, ali kažu da ga je plahovita narav itekako koštala. Međutim, Idžaković se nije želio mijenjati. To je bio on.
Nakon igračke karijere, postaje vrsno novinarsko pero, bez dlake na jeziku. Za vrijeme agresije na BiH stao je u odbranu nam jedne i jedine. Umro je u 66. godini života, 25. oktobra 2008. godine. Nek' ti je vječni rahmet, Brate!
(Muhamed Bikić, sportskivremeplov.ba)
