sport.ba @sport.ba
Nakon što večeras zaključimo ovaj redovni, grupni dio europskih kvalifikacija, noćas nas očekuje i uzbudljivi rasplet u Južnoj Americi, koji će nam ponuditi konačnu sliku i popis momčadi - osim one koja ide u doigravanje - putnika u Rusiju.
Uzbudljiva je situacija pošto čak šest ekipa pretendira na mjesto koje vodi barem u doigravanja. Ispasti mogu Argentina, Kolumbija i Čile, koji upravo večeras igra „na život ili smrt“ kada od pola dva ujutro po našem vremenu istrče na travnjak Allianz Parquea u Sao Paolu kako bi pokušali izvolijevati pobjedu nad favoriziranim Brazilcima, koji su svoju kartu za Rusiju odavno ovjerili.
Iako se nevjerojatno teško vaditi pobjedom u gostima kod Brazila koji, unatoč činjenici da im bodovi nisu potrebni, u 17 susreta imaju samo jedan poraz , Čileanci imaju ideju kakva ih utakmica čeka noćas. Jer, u njihovoj nogometnoj povijesti bilo je i težih ogleda.
Jedan takav bio je i onaj održan 3. rujna 1989. godine, pred više od 100 tisuća ljudi na Maracani. Sustav južnoameričkih kvalifikacija bio je tada ponešto drugačiji no danas, a osim Argentine, koja je kao svjetski prvak u Meksiku 1986. godine zaradila direktni plasman, svoj put je tražilo još devet ekipa podijeljenih u tri skupine. Pobjednici skupine 1 i 3 su direktno išli na Svjetsko prvenstvo, dok je pobjednik skupine 2 igrao dodatne kvalifikacije s pobjednikom kvalifikacija u Oceaniji.
Čileanci su bili osokoljeni činjenicom da su nakon godina rezultatske stagnacije ponovno okupili kvalitetnu i kompetitivnu momčad. Na Copa Americi 1987. završili su kao drugoplasirana momčad turnira, gdje ih je u finalu porazio Urugvaj, a u te kvalifikacije su ušli s učinkom od dvije pobjede i jednim remijem. Venezuelu su svladali s 3:1 u gostima i s 5:0 „kod kuće“, makar su tu domaću utakmicu igrali u argentinskoj Mendozi zbog navijačkih nereda pri remiju 1:1 s Brazilom. Taj učinak ih je ostavio na pet bodova, koliko je imao i Brazil. Međutim, Brazilci su imali uvjerljiviju gol razliku i Čileancima je u tom susretu igrala samo pobjeda na krcatoj Maracani; ona koja bi poslala momčad na završnicu Svjetskog prvenstva umjesto Brazilaca.
Čile je u globalu živio turbulentne dane. Nešto manje od godinu dana prije tog susreta Čile je formalizirao svoju tranziciju ka demokraciji nakon što je diktator Augusto Pinochet uslijed međunarodnog pritiska i domaće opozicije bio prisiljen raspisati prve demokratske izbore, koji su se održavali svega tri mjeseca nakon ovog susreta, u prosincu 1989. Na njima je Pinochet predao vlast demokratski odabranoj vladi kršćanskog demokrata Patricia Aylwina, čime je njegova diktatura završena; ona ista koja je u krvi započeta i na Estadio Nacionalu u Santiagu, gdje je više od 40 tisuća ljudi bilo zatočeno nakon vojnog udara 11. rujna 1973.
Nogomet je u globalu vezan uz društvo iz kojeg je proizašao, ali u Čileu je to podignuto na dimenziju više.
Uslijed političkih prevrata čileanska nogometna reprezentacija je tog rujna 1989. na Maracanu stigla predvođena kapetanom Fernandom Astengom i karizmatičnim vratarom Robertom Rojasom, koji su bili dio pobjedničkog sastava s te Copa Americe, na kojoj su na putu do finala demolirali i Brazil, i to s visokih 4:0. Upravo je Rojas bio „kapetan bez trake“, a njegov nadimak „Kondor“ - prema ptici koja je i nacionalni simbol Čilea - zaradio je fantastičnim zalaganjem na terenu u dresu Colo Coloa i u nacionalnom dresu.
No, ni on nije mogao spašavati baš sve i Brazil je nakon serije prigoda poveo u 49. minuti golom Carece. Čile je bio na koljenima.
Igrala se 67. minuta susreta kada je došlo do bizarnog razvoja događaja. Kadar se odjednom sa sredine travnjaka brzo prebacio u fokus na Roberta Rojasa, koji je ležao na tlu držeći se za lice, a kraj njega je gorjela upaljena raketa. Čitava čileanska momčad, predvođena Astengom je istog trenutka otrčala do svog čuvenog vratara i krvavog ga iznijeli s terena, pri čemu je napadač Patricio Yanez opsceno gestikulirao spram domaćih navijača. Čileanci su otišli u svlačionicu i iz nje više nisu izašli, tvrdeći kako sigurnosna situacija ne dozvoljava da se susret nastavi, a sudac Juan Carlos Loustau iz Argentine nije imao izbora nego prekinuti susret pri vodstvu Brazila od 1:0.
Neviđena se hajka podignula po povratku Čileanaca u Santiago, gdje su igrači dočekani kao heroji. Čitava nacija je tražila da se Čileu dodijeli mjesto na Svjetskom prvenstvu, tražeći da se utakmica registrira sa 3:0. Naslovnice medija su vrištale „Rat je započeo na Maracani!“, sa slikom krvavog Rojasa preko čitavih prednjih stranica. Brazilska ambasada u čileanskom glavnom gradu bila je pod opsadom gnjevnih navijača, a situacija je prerasla u pravu diplomatsku krizu.
Nakon opsežne istrage utvrdilo se kako je raketu, ironičnog imena „Condor“, ispalila 23-godišnja djevojka imena Rosenery Mello, koja je tvrdila kako joj nije bila namjera njom ozlijediti nikog. Odluka FIFA-e, na čijem je čelu tada bio kontroverzni Brazilac Joao Havelange, iščekivala se sa zebnjom u njegovom Brazilu. Činilo se da će u najboljem slučaju morati igrati uzvratnu utakmicu na neutralnom terenu, a u najgorem će Italiju gledati samo na televiziji, sve zbog jednog nepromišljenog poteza plavokose djevojke, po profesiji tajnice.
No, odluka FIFA-e šokirala je Čile i na trenutak produbila krizu. Naime, istraga koju je vodio Havelangeov zet Ricardo Teixera, inače predsjednik Brazilskog nogometnog saveza dodijelila je Brazilu pobjedu od 2:0, što se u tom trenutku činila nevjerojatna prevara. No, dok je posrijedi zaista bila riječ o prevari, svijet je zapanjila informacija da je prevara bila režirana od strane - Čileanaca.
U istrazi se očekivao i detaljni liječnički izvještaj o Rojasovoj ozljedi zbog koje je susret prekinuo. Liječnički tim čileanske reprezentacije odugovlačio je sa slanjem istog, a kada su ga napokon poslali pokazao je niz netočnosti. Sam Rojas je pri ispitivanju bio vrlo sumnjiv, s dubokom ranom koja nije imala tragove opekotina, već je izgledala kao da je nanesena oštrim predmetom. Kada je na svjetlo dana izašao i krucijalni dokaz, slika argentinskog medija „El Diario“ - slikana u trenutku kada je raketa udarila o tlo puna dva metra od Rojasa - priča je pukla.
Rojas, idol nacije kojeg je čekao unosni transfer u Europu priznao je kako su prevarom, u koju je bila uključena doslovce čitava reprezentacija, pokušali ishoditi pobjedu bez borbe. Na utakmici je mnogo baklji i predmeta letjelo u teren, a kada su shvatili da je pogotkom Carece plasman u Italiju miljama daleko, aktivirali su dogovoreni „plan B“. Oružar mu je u rukavicu ušio britvicu, a Rojas je pričekao prikladni trenutak da opravda ranu koju je samom sebi nanio u trenutku kada je raketa doletjela blizu njega. Ostatak momčadi je tada imao zadatak inscenirati dramu i izvršiti pritisak na argentinskog suca da prekine susret, nakon čega bi Čile za zelenim stolom dobio pobjedu vrijednu plasmana.
Naravno, kazne za taj nevjerojatan čin bile su rigorozne.
Rojas, koji je osramoćen morao pobjeći u Brazil, dobio je doživotnu zabranu igranja profesionalnog nogometa, a liječnik reprezentacije je izgubio licencu. Izbornik Orlando Aravena također je doživotno prognan iz međunarodnog nogometa, a na domaće se travnjake mogao vratiti tek nakon pet godina. Kapetan Astengo je začuđujuće dobio tek petogodišnji izgon iz momčadi. Ne samo to, već je Čile dobio zabranu plasmana i na SP 1994., gdje bi sa nadolazećim superzvijezdama kao što su Ivan Zamorano i Marcelo Salas, u kombinaciji sa ovom jakom generacijom, vjerojatno bio kandidat za iznenađenje turnira.
Vrijeme je napravilo svoje, pa je „Kondor“ Rojas dobio poštedu čileanske javnosti, koja je čak i skovala izraz „hacer un condorito“, korišten u kontekstu kada bi netko ozbiljno zaribao. Iako je to bio do dana današnjeg možda i najveći skandal u međunarodnom nogometu, Rojas je izgradio karijeru u Sao Paolu gdje je prvo postao trener vratara, a nakon FIFA-inog pomilovanja 2001. i trener prve momčadi. Od nogometa se oprostio sa 43 godine i to na oproštaju Zamorana, kojem je oduzeo pravo sudjelovanja na Svjetskom prvenstvu 1994. Nakon tog susreta se slomio i pred kamerama izjavio zahvalnost za pomilovanje, ali ne FIFA-ino, već čileansko.
„Sve mi na svijetu znači to što mi je vlastiti narod oprostio“, rekao je tada Rojas, tvrdeći da je to napravio iz ljutnje jer su smatrali kako jače ekipe poput Brazila, Argentine i Urugvaja redovito imaju pomoć sudaca u krucijalnim dvobojima.
No, dok su svi uključeni dobili više-manje zaslužene kazne, jedna osoba uključena (doduše, zbilja nehotice) itekako je profitirala zbog svog „grijeha“. Tajnica Rosenery Mello, zbog koje je sve i krenulo, postala je celebrity u Brazilu, a osim nadimka „Žena-raketa“ dobila je i niz gaža u TV serijama i emisijama, te je čak završila i a naslovnici Playboya koji joj je to platio u protuvrijednosti tada ogromnih 40 tisuća eura. Nažalost, ona je umrla u neimaštini u 45 godini nakon što je zarađene novce potrošila na razuzdane tulume.
Danas, skoro točno dvadeset i osam godina kasnije, afera „El Maracanazo“ mnogima ponovno pada na pamet. Iako slabog zdravlja narušenog hepatitisom C, jedan od gledatelja koji će se nadati da će ova čileanska generacija uspjeti ono što njegova nije biti će i pomilovani Roberto Rojas.
Bez da „hacer un condorito“.
