sport.ba @sport.ba
I ptice na grani već znaju o krizi UFC-a u 2017. godini. I zaista, ne radi se o mitu. Vodeća svjetska MMA promocija nikako da uhvati ritam otkako je prodana novim vlasnicima za vrtoglave 4.2 milijarde dolara (srpanj 2016.).
Rezultati prodaje PPV-a posljednjeg eventa koji smo pratili proteklog vikenda (UFC 215) će biti mizerni. Ponovno. Zaključak koji se odmah nameće jest da novi vlasnici, koji istini za volju nemaju previše veze s borilačkim sportom, ne znaju što bi sa svojom novom skupocjenom igračkom. No, istina je upravo suprotna. Oni su najmanje odgovorni za katastrofalnu UFC-ovu godinu. Krivci su upravo oni koji su im tu igračku i prodali – Dana White i braća Fertitta! A ako ste mislili da će stvari krenuti bolje, prevarili ste se. Trenutačna situacija pokazuje da će biti samo gore, a da je ispred UFC-a dugačak neizvjestan i frustrirajući period.
Zašto UFC u 2017. godini ne može uhvatiti ritam iz 2016. ili 2015., a ključne brojke koje označavaju uspješnost ovakve kompanije (PPV prodaja) su u strelovitom padu? Pitanje je koje se gotovo svakodnevno vrti po specijaliziranim, ali sve više i “main stream” portalima. Odgovor je u biti prilično jednostavan i logičan. Sada je na naplatu stigla cijena onog prenapuhanog, umjetno stvorenog balona kojim je i dostignuta cifra od nevjerojatnih 4.2 milijarde dolara, koliko je WME-IMG iskrcao za ovu MMA promociju.
Naime, Dana White i braća Fertitta su duže vrijeme planirali prodaju kompanije te su je jednako tako i strateški pripremali. Bili su svjesni što će potencijalni kupci gledati kod kupnje, koje brojke su im bitne, na što treba obratiti pažnju i ono najbitnije – što treba napumpati! Ne treba biti posebno velik ekonomski stručnjak da zaključite kako je osnova financijskog uspjeha Ultimate Fighting Championshipa prodaja PPV prijenosa. Uostalom, oni čitav svoj poslovni model baziraju upravo na tom prinosu (Bellator ima potpuno drugačiji poslovni model).
Stoga je UFC nakon nekoliko za njih lošijih godina (stagnacije) odlučio promijeniti strategiju. Umjesto dotadašnjeg postupnog građenja rostera boraca, koji se filtrirao isključivo kvalitetom i rezultatima, čelnici promocije su odlučili umjetno stvoriti nekoliko mega zvijezda koje će gurati u mega dvoboje koji bi trebali rušiti rekorde PPV prodaje. No, stara poslovica kaže da se sva jaja nikada ne stavljaju u istu košaru, jer ako vam ona ispadne, ostat ćete bez svega. UFC se toga nije sjetio kada su izabrali Conora McGregora, Rondu Rousey i nekoliko, smatrali su, budućih zvijezda poput Paige VanZant ili Sagea Northcutta.
McGregoru su utabali put serviranjem “stand up” protivnika, a Rondu su nakon nekoliko uistinu impresivnih pobjeda gurali u muške boksačke mečeve. Nemojte zaboraviti da je Dana White tvrdio da se radi o najboljoj sportašici u povijesti bilo kojeg sporta, a da su inače ozbiljni analitičari poput Joea Rogana vjerovali da ova djevojka može ravnopravno boksati s Floydom Mayweatherom. Danas se takav umjetno stvoren “hype” čini kao neki suludi san za kojeg više niste sigurni je li se uopće i dogodio koliko je nevjerojatan. No to je moć marketinga i promocije. VanZant, Northcutt su izabrani isključivo jer su lijepi i liče na Barbiku i Kena.
U isto vrijeme svi ostali borci su marketinški gotovo zanemareni. Oni koji su imali istinsku sportsku kvalitetu i borilačko znanje, su prepušteni sami sebi i svojoj promociji na društvenim mrežama. U tom trenutku White i braća Fertitta nisu razmišljali o budućnosti jer je njihov cilj bio kratkoročan – prodaja kompanije!
Rezultati ove politike su kratkoročno bili iznimno dobri. UFC je u 2015. i 2016. rušio rekorde PPV prodaje, svaki “broj” event je premašivao milijune prodanih prijenosa, McGregor je postao globalna ikona, a Ronda je pozirala za najveće magazine na svijetu te je postala sportsko čudo.
Tada je UFC napravio drugu veliku grešku. Dopustili su jednom borcu da postane veći od njihovog branda. Malo po malo, mic po mic, McGregor je “preuzimao” kompaniju. Sada je odjednom on postao taj koji vodi igru, koji nameće uvjete, koji bira s kim će se i kada boriti, koji uzima više od 10 milijuna dolara po meču, koji želi u boksačke vode. No, UFC više nije imao izbora, kocka je bila bačena, morali su igrati igru koji su sami kreirali.
U isto vrijeme neke prirodne zvijezde poput braće Diaz, Marka Hunta, Lukea Rockholda, Chirs Cyborg ili Chrisa Weidmana su prepušteni sami sebi, a njihov tretman nije bio niti sličan onome koji su uživali Ronda ili Conor. Treba se samo sjetiti što su napravili Marku Huntu uoči UFC-a 200 zbog čega je slavni teškaš i dalje u sudskom sporu sa svojim poslodavcem. I ostali borci, koji su donedavno bili na vrhu hranidbenog lanca, su postajali sve nervozniji i nezadovoljniji. Oni su i dalje zarađivali mrvice u odnosu na desetke milijuna koji su odlazili na račune McGregora i Ronde. Sve je to doprinijelo sve lošijoj atmosferi unutar UFC-ovog rostera. Pojavili su se prve priče o sindikatu boraca, a onda se krenulo u realizaciju istih. Ne smijemo zaboraviti niti uvijek vještog i mudrog Scotta Cokera, koji je sve to pažljivo pratio sa strane te je pustošio UFC-ov roster uzimajući im najprije stare “otpatke”, a onda i najveće zvijezde.
Jednom kada je Conor otišao u boks, kada je Ronda raskrinkana u mečevima s Holm i Nunes, a nadolazeće zvjezdice nisu ispunile očekivanja (Northcutt, VanZant, Waterson) UFC-ova strategija se potpuno raspala. No, tada je UFC već bio prodan, željena mega cijena je postignuta, a novim vlasnicima, potpuno nesvjesnima u što su se uvalili, je prepušten vrući krumpir. U očajničkim potezima da se nešto na brzinu pokrpa, novi vlasnici su se okrenuli nelogičnim privremenim titulama, koje su samo pogoršale situaciju i unijele pomutnju u ionako nejasne kriterije na UFC-ovim rang ljestvicama.
Posljedice ovakve UFC-ove politike se najbolje vide upravo ovih dana. I dalje elitna svjetska MMA promocija doslovno ne može sastaviti mečeve koji mogu predvoditi jedan kvalitetan PPV prijenos. Većina njihovih prvaka je širim masama potpuno nepoznata jer u njih nije uložen dovoljan marketinški novac i dovoljno vrijeme da bi ih se na kvalitetan način ispromoviralo. Ako nekoga na ulici pitate tko je Cody Garbrandt, tko je Max Holloway, tko je Tyron Woodley, tko je Amanda Nunes, tko je Joanna Jedrzeyczyk, tko je Demetrious Johnson? Sretno vam s dobivanjem točnog odgovora. Nitko od “main stream” publike nema pojma. A upravo oni kupuju PPV prijenose koji čine razliku između uspjeha i neuspjeha. Oni “hard core” fanovi će ionako posegnuti u svoju lisnicu i izdvojiti za gotovo svaki PPV prijenos.
Stoga vas ne treba čuditi UFC-ov izlet s Conorom McGregorom u boksačke vode, ne treba vas čuditi niti majica koju je Dana White nosio na UFC-u 215, a na kojoj piše McGregor Boxing (!!??), ali niti kompanija Zuffa Boxing koja je nedavno pokrenuta. To nije ništa drugo nego očaju u situaciji kada apsolutno ne znate što napraviti. To se u narodu zove – “hvatanje za posljednju slamku”…
