sport.ba @sport.ba
Tinjala je nada, čak i nakon pogotka Mandžukića u 27. minuti susreta u drugoj utakmici doigravanja za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Island je došao na Maksimir odigrati najveću utakmicu u dotadašnjoj nogometnoj povijesti, osokoljen remijem bez golova koji su izborili na njihovom Laugardalsvollur stadionu, malom ovalnom stadionu koji zbog klimatskih uvjeta postaje neupotrebljiv upravo negdje sredinom studenog, kada su se te utakmice i odigravale. Na kraju ipak nisu uspjeli; Srna je pogodio i drugi, Hrvatska je otišla u Brazil, a san države s 325 tisuća stanovnika da će izvesti čudo i proći na završni turnir je ipak ostao – samo san.
Danas, dvije i pol godine nakon te maksimirske večeri, riječ „čudo“ više nije pridjev kojim se karakterizira reprezentacija Islanda. Susret osmine finala Eura protiv Engleza, prema nekim procjenama, pratit će uživo gotovo deset posto cjelokupnog stanovništva tog vulkanskog otoka u sjevernom Atlantiku, a preko televizije gotovo polovica. Fraza „oči nacije su uprte u njih“ u ovom slučaju ima doslovno značenje.
„Mnogi misle da je ovo čarolija, ali prava istina je kako je ovo plod mukotrpnog rada i činjenice da je Island razvio odlične igrače. Ja osobno ne mislim da sam heroj, ali da smo napravili veliki posao – to da“, riječi su Larsa Lagerbacka, švedskog stručnjaka koji je potpisao ove najveće uspjehe islandskog nogometa.
I zbilja, činjenica da je Island na ovaj Euro došao kao drugoplasirana momčad kvalifikacijske skupine iza Češke, dok su ispod njih ostavili i Tursku i Nizozemsku pobijedivši pritom sve tri navedene ekipe sve je osim čuda. Za bolje razumijevanje dimenzije tog projekta treba otići dobrih četrnaest godina unazad, u 2002.
Te je sezone KSI, Islandski nogometni savez predstavio razvojnu strategiju nogometa, a jedna od prvih odluka bila je sistematizacija trenerskog kadra u državi. Svi su treneri koji rade s djecom bili obavezni posjedovati UEFA A ili B licence, što je osiguralo da djeca od najranije dobi imaju najvišu moguću razinu profesionalnog rada posvećenog isključivo njihovom razvoju. Arnar Bill Gunnarsson, koji obnaša dužnost tehničkog direktora zaduženog za trenersku edukaciju pri Savezu, kaže da je upravo to najviše utjecalo na razvoj nogometa u Islandu:
„Prvi preduvjet je kvalitetan trenerski kadar, koji pokušavamo učiniti dostupnim svima. Cilj takvog pristupa je da svi dobiju jednake početne mogućnosti, što je ključno ako želite da djeca zbilja zavole nogomet. Tek kasnije, kada se isprofiliraju oni najbolji, postoji mogućnost intenzivnijeg individualnog rada s najboljim pojedincima.“
Zaista, s obzirom da ih je toliko malo, veliki naglasak stavljaju na pojam kolektivnog rada, koji sam po sebi generira osjećaj zajedništva i pripadnosti momčadi. To se dodatno odražava u infrastrukturnom dijelu projekta. Zbog oštre zime, otvoreni tereni se na Islandu mogu koristiti tek u periodu od jedva pola godine. Prvenstvo im traje od svibnja do rujna, dok je ostatak godine posvećen pripremnom radu. Te iste 2002. godine država je na Islandu subvencionirala izgradnju zatvorenih terena kako bi omogućili aktivnije bavljenje nogometom u kontinuitetu, neovisno o navedenim klimatskim prilikama. Unutar te investicije izgrađeno je šest natkrivenih nogometnih igrališta punih dimenzija, uz još dvadeset igrališta s umjetnom travom te još više od 120 malih terena u sklopu škola ili lokalnih zajednica. Ono što je naročito zadivljujuće je činjenica da ti tereni nisu po poznatom modelu kasnije preprodani privatnicima da na njima ubiru rentu i tako u startu onemoguće pristup široj javnosti. Igrališta su u vlasništvu lokalnih administrativnih jedinica, nalik našim općinama, koje imaju zadatak da ih istovremeno održavaju, ali i osiguraju da se rasporedom osigura neometan pristup svima koji su zainteresirani za njihovo korištenje: od nogometnih klubova do generalno bilo kojeg građanina.
Te su zajednice dakle prepoznale širi društveni značaj koji nogomet ima za lokalnu zajednicu; oni su samo to organizirali po „bottom-up“ pristupu, a rezultat toga je jasan – stvaranje sve veće baze nogometaša koji istovremeno razvijaju svoje tehničke sposobnosti uz vodstvo licenciranih trenera kojima je država omogućila školovanje, ali paralelno s njima razvijaju i osjećaj pripadnosti tom kolektivu. Rijetke su države gdje se tako dobro hijerarhija podređuje ideji kolektiva kao na Islandu.
Prva generacija igrača koji su svoj profesionalni put velikom većinom počeli te 2002., a kojoj pripada i dobar dio ekipe koja će istrčati večeras protiv Engleza na Allianz Riviera stadionu u Nici ne propušta naglasiti koliko im je to pridonijelo u razvoju. Ragnar Sigurdsson, stoper Krasnodara koji će danas imati zadatak zaustaviti Kanea, Sterlinga i društvo, vjeruje kako je to unikatna pojava u svijetu nogometa:
„Bio sam član mnogih momčadi i dio mnogih svlačionica, ali ovo što imamo u reprezentaciji nikada nisam nigdje doživio. U svakoj ekipi ima neki pojedinac koji te iritira, ali ovdje smo svi kao jedan jer smo rasli kao prijatelji koji se međusobno poštuju.“
Od svih država, Island je pokazao da je pionir još jednog društvenog eksperimenta. Nogomet proživljava esenciju kao momčadskog sporta istančane društvene uloge na ovoj maloj otočkoj državi; on je oko sebe ujedinio ne samo jedanaestoricu igrača koja će večeras biti na terenu, već je i oko njih doslovno ujedinio čitavu naciju. U doba kada je pojam individue postao temeljna građevna jedinica društva, maleni Island nas putem nogometa uči što se može postići kroz mukotrpni rad oslonjen na zajedništvu.
Stoga nas ne mora čuditi što će uza sebe imati i mnogo više simpatizera od „samo“ ogromnog dijela svoje populacije.
