Preminuo legendarni centarhalf Partizana i bivši Osimov pomoćnik

U Beogradu je danas preminuo u 68. godini jedan od legendi Partizana i reprezentacije Jugoslavije Blagoje Paunović. Rođen je u selu Pusto Šilovo kod Medveđe 4. juna 1947. godine. Kad mu je bilo četiri godine njegovi roditelji su došli u Beograd i dječak je tu rastao, bio odličan đak i među djecom u svemu prvi. Došao je "na prevaru", odnosno lažno se predstavio da ima deset godina (koliko je tada bio uslov da se postane pionir), a zapravo je imao devet. I sa malim prekidom, kad je igrao u inostranstvu, u voljenom klubu je bio bezmalo pola vijeka. Ponikao u pionirskoj ekipi Partizana, prošao je kroz sve selekcije beogradskih "crno-bijelih" i kao istaknuti krilni half i centarhalf od 1965. do 20. decembra 1975. odigrao ukupno 451 utakmicu i postigao pet golova. U timu je na mjestu centarhalfa naslijedio Branka Rašovića. Od 28. decembra 1975. do 23. jula 1977. s uspehom je igrao u Holandiji za ekipu FC Utrecht, kad se vratio odigrao je nekoliko utakmica za OFK Kikindu, a od januara do avgusta 1978. igrao je u američkoj profesionalnoj ekipi Oackland Stomppers. Karijeru je završio u beogradskom Sindeliću za koji je igrao u jesenjoj sezoni 1978. Uz deset susreta za omladinsku (1964-1965) i dve za mladu reprezentaciju (1967-1969), odigrao je i 39 utakmica za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 12. novembra 1967. u susretu protiv Albanije (4:0) u Beogradu, igrao je u timu koji je 1968. u Italiji na finalnom turniru Kupa evropskih nacija zauzeo drugo mjesto, a srebrni jubilej proslavio je 16. oktobra 1971. u susretu protiv Nemačke DR (0:0) u Beogradu. Učestvovao je na "Kupu nezavisnosti Brazila" 1972, a od dresa sa državnim grbom oprostio se 4. februara 1973. na prijateljskoj utakmici protiv Tunisa (5:0) u Tunisu. U mladosti je često znao da svrati u kafanu. Čak mu je zbog toga bila i ugrožena igračka karijera, jer je tadašnji trener"crno-bijelih" Velibor Vasović imao pik na Pauna. Blagoje Paunović ne pije više od tri decenije, tj, od rođenja sina Veljka Paunovića (a ima još troje djece). - Svi su me dobronamerno savjetovali da prestanem da pijem. Ja sam im odgovarao da ću prestati kad mi se rodi sin. Mnogi mi nisu vjerovali. Međutim, održao sam riječ i to traje više od tri decenije. Ako je možda alkohol smetao Paunovoj igračkoj karijeri (mada je i ovako bila impresivna) onda mu je njegova dobrota zasigurno omela još bolju trenersku. Po pravilu postavljan je za pomoćnog trenera (prvo Osimu, pa zatim Tumbakoviću i Vermezoviću), jer su u Partizanu dobro znali da Paun kao korektan čovjek nikad beće saplitati šefa, što nije rijedak slučaj u fudbalu. A, pored toga ova druga dvojica, u to doba mladih stručnjaka mogli su dosta da nauče od Paunovića, koji poznaje fudbal kao svoj džep. Dobroćudni Paun nikad se nije bunio što nije dobio odgovarajuću priliku u prvom timu Partizana da pokaže svoje veliko trenersko umjeće. Tokom cijelog trenerskog staža kao da se držao onog što je izgovorio genijalni Bata Stojković u kultnom filmu Balkanski špijun: "ako se drugovi sete i nagrade me dobro je, a ako ne nikom ništa, ja moram da radim svoj posao". Drugovi, i kad je u pitanju Čvorović (glavni lik pomenutog filma) i Paunović nisu se sejtili, ali nije bilo ljutnje. Trenirao je klubove Zaliva i Španije, Vranovo (Proleter), Moštanicu, Lazarevac, Banatski Dvor (uveo ih najviši rang), Logronjes, Smederevo i Teleoptik. U Partizanu je bio prvi pomoćnik Milutinovića, Osima, Tumbakovića i Vermezovića.